„Smanjite kamate!“

Prema podacima koje je objavila Centralna banka Crne Gore, prosječna efektivna aktivna kamatna stopa na novoodobrene bankarske kredite u junu 2012. je iznosila 10,41%. Ekstremne aktivne kamatne stope na tržištu se kreću i do 25%, ne računajući mikrokreditne finansijske institucije kod kojih su kamate znatno veće. Po visini kamatnih stopa Crna Gora je u vrhu evropske ljestvice.

Centralna banka je naložila bankama da smanje „ekstremno visoke“ kamatne stope i upozorila da će, ukoliko to ne urade, sama propisati kamatno ograničenje. Banke su ovakve mjere okarakterisale kao „neodržive i nemoguće“ – njima najviše odgovara da kamate budu prepuštene slobodnom tržištu i konkurenciji.

Za razrješenje nastalog problema su ključna dva pitanja: prvo, koliki je stepen konkurencije na tržištu bankarskih usluga u Crnoj Gori, i drugo, da li ograničavanje kamatnih stopa ima uporište u ekonomskoj teoriji i praksi?

Prije svega treba reći da je insistiranje na teorijskom konceptu „slobodnog tržišta“ u bankarskom sektoru besmisleno, jer je taj sektor u savremenim uslovima visoko regulisan. Brojni zakoni i podzakonska akta regulišu poslovanje banaka i drugih finansijskih institucija, a Centralna banka vodi monetarnu politiku koja je takođe vid regulacije. Pitanje koje se nameće je prije da li regulacija obezbjeđuje dovoljan stepen konkurencije.

Kao parametar za ocjenu stepena konkurencije se koristi teorijski koncept „savršene konkurencije“. U idealnim uslovima nema prepreka za ulazak na tržište, ni jedan učesnik na tržištu nema tržišnu snagu koja bi mu omogućila da utiče na cijenu, svi imaju isti pristup izvorima finansiranja, trguje se homogenim proizvodima itd. Ishod savršene konkurencije su „fer“ cijene koje su jednake marginalnim troškovima.

Konkurencija na tržištu bankarskih usluga teško da može biti savršena, između ostalog i zato što uvijek postoje određene prepreke za ulazak na tržište. Tako u Crnoj Gori zakon propisuje čitav niz uslova koje treba da ispunjava pravno lice koje želi da se bavi bankarstvom, a potrebna je i dozvola za rad koju izdaje Centralna banka. Pored zakonskih, postoje i ekonomske prepreke za ulazak novih igrača na tržište, kao što su prepoznatljivost robne marke, ekonomija obima i drugo.

Što se tiče stepena koncentracije u crnogorskom bankarskom sektoru, prema izvještaju Centralne banke za 2011. godinu tržište je umjereno koncentrisano prema aktivi i kreditima, ali je visoko koncentrisano prema depozitima. Pet banaka sa najviše depozita je na kraju 2011. godine raspolagalo sa oko 80% ukupnih depozita.

Visok stepen koncentracije sam po sebi ne mora da znači da postoji sužena konkurencija. Međutim, rast aktivnih i pad pasivnih kamatnih stopa u toku posljednjih par godina, i samim tim povećanje spreda, ukazuje na nedostatak cjenovne konkurencije.

Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi da je crnogorski bankarski sektor oligopolizovan, jer bi za to bila potrebna posebna studija i sofisticiraniji pokazatelji, očigledno postoje brojne indikacije u tom pravcu. Tržišni ishod u slučaju sužene konkurencije nije efikasan, već se cijene nalaze iznad marginalnog troška.

U ekonomskoj literaturi ne postoji saglasnost po pitanju opravdanosti i djelotvornosti državne intervencije u slučajevima sužene konkurencije. Ipak, kada su u pitanju kamatne stope, u velikom broju zapadnih ekonomija se danas primjenjuje neki vid ograničenja.

U SAD svaka federalna država ima svoju regulativu po pitanju dozvoljenih kamatnih stopa, koje se nazivaju i „granice zelenašenja“. Propisane granice kamatnih stopa variraju oko prosjeka od 13%.

Prema jednoj studiji iz 2010. koju je radio Institut für Finanzdienstleistungen iz Hamburga, većina zemalja EU primjenjuje neku vrstu ograničenja kamatnih stopa. Kao glavni razlozi za uvođenje ograničenja u studiji se navode etički (sprečavanje eksploatacije i zelenašenja) i tržišni razlozi (regulisanje cijena u slučajevima kada konkurencija ne funkcioniše kako treba ili kada proizvodi neželjene efekte).

U Njemačkoj kao princip važi da kamata može biti maksimalno 2 puta veća od prosječne kamate (koju objavljuje Centralna banka). U Francuskoj kamata može biti maksimalno 1,3 puta veća od prosječne, a u Italiji 1,5 puta. Na Malti važi apsolutna granica kamate od 8%.

Centralna banka Crne Gore je početkom godine kao metod ograničenja predlagala porez na spred u slučaju da ovaj prelazi maksimum (koji bi se propisao).

Ministarstvo finansija je iznijelo mišljenje da takva mjera ne bi bila efikasna, jer bi banke navodno reagovale povećanjem efektivne kamatne stope (drugih troškova kredita koji nisu uključeni u kamatnu stopu) ili smanjenjem obima raspoloživih kredita. Ovakav scenario je sasvim moguć, pod pretpostavkom da tržište savršeno funkcioniše i da su cijene jednake marginalnim troškovima, tako da bankama u slučaju nametnutog smanjenja cijena ne preostaje ništa drugo nego da smanje ponudu. Ali šta ako ova pretpostavka nije tačna?

Pomenuta studija za zemlje EU je pokazala da u uslovima ograničenja kamatnih stopa može doći do smanjenja obima novih kredita, ali samo u kategoriji visoko rizičnih klijenata na koje se primjenjuju (pre)visoke kamatne stope. Ne postoje nedvosmisleni empirijski nalazi o smanjenju ukupnog obima kredita u uslovima ograničenja kamatnih stopa.

U razmišljanju na ovu temu treba imati u vidu i model racioniranja kredita koju su koncipirali Stiglitz i Weiss (1981.). Prema ovoj teoriji, postoji određena kamatna stopa pri kojoj banka maksimizira profit. Ukoliko se kamata poveća preko te tačke, smanjuje se kvalitet zahtjeva za kredite, jer se većina dobrih dužnika ne odlučuje na uzimanje kredita kad su kamatne stope izrazito visoke. Banke se tada susrijeću sa skupom loših dužnika i rizičnih projekata pa dio kredita ostaje neiskorišćen; ne dolazi do usklađivanja ponude i tražnje, već se formira ravnotežna cijena (kamata) pri kojoj postoji višak tražnje. U takvoj situaciji, i bankama se bolje isplati da smanje kamate.

www.facebook.com/alternativna.ekonomija

Foto: http://www.thepunch.com.au/images/uploads/jon_kudelka_not_homeless.jpg

( Tatjana Kuher )