Komovi: Nedokučivo savršenstvo
Nakon što su napravili kraću pauzu u takozvanom Međukomlju, planinari su hodali ka vrhu, osvrćući se na stijene čiji su vrhovi izgledali kao dobro naoštrene olovke đaka prvaka.
Nedaleko od Kolašina, kada vazduh postane rjeđi i svježiji, a bukova šuma i četinari počnu da razmjenjuju priče, počinje predio koji vodi do planine Komovi. Predio koji kod svakog zaljubljenika u prirodu izazove poštovanje, znatiželju, a možda i strah.
Nakon tridesetak kilometara od Kolašina, preko Mateševa i mjesta Trešnjevik, kada magistralni put zamijeni malo uži, počinje savršenstvo koje na trenutke izgleda nedokučivo, neobjašnjivo i nestvarno. Istina, za planinare podgoričkog kluba Komovi, samo na tren: jednom u godini, prve nedjelje avgusta, tradicionalno organizuju uspon na jedan od tri vrha istoimene planine.
Katun Štavna, smješten na 1.800 metara nadmorske visine, Komovi u njegovom podnožju i kiša su u petak popodne dočekali 19 planinara. Uprkos vlažnoj zemlji, planinari su razapeli šatore, naložili logorsku vatru i katun je odjednom postao življi.
Legende o katunima
Markirana staza od katuna vodi kroz četinarsku šumu, u kojoj je takva hladovina da sunce svoje zrake provlači samo ponekad, blago i neprimjetno. Šuma vodi do uzvišenja sa kojeg se vide katun Ljuban, ali i masivi Komova čije stijene i sipar, pokretno kamenje zbog kojeg planinari moraju biti oprezni od samog početka, pozivaju ljubitelje da što prije posjete i osjete njenu dobronamjernost, ali i nepredvidivost.
“Komove sam znao iz priča i legendi. Jedna od njih je priča o katunu Ljuban na kojem su se okupljale vile koje su, kako narod pripovijeda, živjele u nepristupačnim pećinama Komova. Valjda su se, sa punim pravom, krile od svijeta i čovjeka koji je i u legendama i u stvarnosti isti”, priča jedan od članova koji je ove godine prvi put posjetio Komove Nemanja Popović. Ne krijući oduševljenje, prisjećao se starih legendi o nastanku tamošnjih katuna i konju srednjovjekovnog viteza Miloša koji je jezdio komovskim nebom tražeći gospodara.
Put ka vrhu
Nakon što su napravili kraću pauzu u takozvanom Međukomlju, planinari su hodali ka vrhu, osvrćući se na stijene čiji su vrhovi izgledali kao dobro naoštrene olovke đaka prvaka. S jedne i druge strane staze vidjeli su se obronci Komova kojima kao da je trebalo društvo, a s druge strane su svi znali da su oni dovoljni sami sebi.
Nakon više od tri sata hoda, uz često odmaranje, ovi zaljubljenici u planinske vrhove su stigli do stjenovitog i opasnog dijela planine, koji je trebalo preći kako bi se bezbjedno popeli na vrh.
“Morate biti oprezni, pokušajte da pronađete tri oslonca i pažljivo prelazite stijene “, govori vođa na ovom usponu, Nenad Šljivić, upozoravajući članove da odustanu ukoliko imaju strah od visine ili smatraju da nijesu spremni za posljednje, najteže pola sata.
Svih 17 planinara je uspjelo da se popne na Kučki Kom i sa 2.487 metara nadmorske visine posmatra okolne planine na koje je neko već uspio da se popne, a neko se sprema za njih.
Prokletije - kao na dlanu
Preostala dva Koma su sada bila bliža, ljepša i privlačnija. Kučke planine sa vrhovima Štitan, Pasjak, Surdup, zatim Prokletije sa svojim vrhovima, vidjele su se kao na dlanu
“Plašila sam se da neću uspjeti da posmatram sve ove planine sa najvišeg vrha Komova. Na trenutke sam htjela da odustanem od uspona, jer sam shvatila da su mi neophodni koncentracija, snaga, ali i da u sebi moram da potisnem strah koji se javio kada sam pogledala dolje i uočila provaliju. Na sreću, uspjela sam i ponosna sam na sebe zbog toga”, objasnila je Jadranka Uskoković nakon silaska sa vrha.
Grupa se bezbjedno spustila sa vrha, a potom u katunu zajedno sa ostalih petnaest planinara, članova drugih klubova, koji su im se naknadno pridružili, uživali u ostatku vikenda i posmatranju planine kojoj će se, kažu, i naredne godine svi rado vratiti.
( Anja Pavlović )