Strah od Fronta

Ono što se čini kao nesporna zakonitost u biografiji Mila Đukanovića je njegova spremnost da radikalno mijenja značenje, sadržaj i orijentaciju svojih političkih stavova i aktivnosti da bi zadržao uzde vlasti i dominaciju političkom scenom. Tako je u posljednjih dvadeset godina zastupao sve i svašta: od Velike Srbije do nezavisne Crne Gore, od “pohoda” na Dubrovnik do priznavanja Kosova, od Slobodana Miloševića do Bila Klintona, od “ostrva komunizma” do sigurne kuće za oligarhe i mafiju. Uvijek na poziciji sile i moći agresivnih elita, nikada na poziciji poštovanja univerzalnih ljudskih prava i sloboda za sve.

Međutim, treba imati na umu da je ovakva vrsta prilagodljivosti, uz sve vlastodržačke benefite, u isto vrijeme i znak suštinske moralne slabosti, i kao takva, izraz političkog kukavičluka i straha. Više je to “blitva” nego “britva”, kako je to davno formulisao moj kolega Milan Popović.

Čak i u aktuelnom trenutku kada režimska mašinerija kroz zarobljene državne institucije i kontrolisane medije stvara privid nepobjedivosti DPS-a, Đukanović na očigled svih ispoljava navedeni strah . Krajem juna, na konferenciji za štampu, u vezi vanrednih parlamentarnih i predsjedničkih izbora izjavljuje da je „racionalno“da se održe u istom terminu. A zatim, svega mjesec užarenih, ljetnjih dana poslije toga, takav rasplet iznenada nije više racionalan. Sada Đukanović uvjerava da je predsjedničke izbore potrebno održati na proljeće. Što se to u stvari desilo? Što je pokolebalo predsjednika DPS-a i navelo ga na javno blamiranje pred crnogorskom publikom, pa i pred njegovim biračima?

Neki analitičari tvrde da se promjena plana desila zbog toga što nije usaglašen izbor za predsjedničkog kandidata u okviru DPS-a. Oni naime ukazuju na mogućnost sukoba između Đukanovića i Filipa Vujanovića po tom pitanju. Po mom mišljenju, to je malo vjerovatno. Taj sukob, ako ga uopšte ima, je nešto što je moralo biti i te kako poznato Đukanoviću još u junu. Uz to, Vujanović je jedan od najbližih Đukanovićevih saradnika još od sredine devedesetih, a postoje i određene afere vezane za njegovo ime koje se drže zataškane kroz režimsku mašineriju. A to znači da u svakom trenutku, ukoliko Đukanoviću zatreba, mogu ugledati svjetlo dana. Jer i iz Jube viri moguća Zavala, a tek brodolom u luci Risan.

Stoga vjerujem da je nešto drugo ovdje u pitanju. To je isto ono što je uslovilo da se DPS i SDP nađu ponovo u predizbornoj koaliciji, iako su čelnici SDP-a, i sa njima pupčanom vrpcom korupcije vezani analitičari i mediji, na sva zvona najavljivali samostalan nastup. Pisao sam tada da se to neće desiti iz prostog razloga što se lider te partije Ranko Krivokapić odavno učlanio u uži Đukanovićev kabinet, a tu se samo jedan sluša. Isto tako sada tvrdim da je predmet Đukanovićeve slabosti, kao i straha za svoju dugoročnu političku budućnost, formiranje kredibilne opozicione političke alternative pod nazivom Demokratski front. Zbog toga njegove nedavne izjave, kao i aktivnosti na raspirivanju etničkih tenzija kojih smo svjedoci, nisu ništa drugo nego svojevrsna terapija za strah .

Na njegovu i žalost svih režimskih čelnika, a na radost većine crnogorskih građana i građanki, ova terapija ne može dati uspješne rezultate. Preslaba je i zakašnjela: Demokratski front ovih avgustovskih dana dobija konačne obrise. Kao nadstranačka unija koja na ravnopravnoj osnovi okuplja i predstavnike političkih partija i predstavnike građanskog društva, DF predstavlja najadekvatnije rješenje za demokratsku smjenu višedecenijske vlasti koja je sve državne institucije kreirala po svojoj mjeri i stvorila paradržavu koja svoje čvorište ima u morbidnim strukturama organizovanog kriminala. Zbog toga što su pipci ovakve tvorevine svuda, razvoj i funkcionisanje DF-a nisu vezani za bilo koje režimske izbore nego za projekat ukupne demokratizacije crnogorskog političkog prostora. Jasno je onda da DF u svom strateškom arsenalu otvorenim drži sve nenasilne političke poteze, uključujući i bojkot izbora i zarobljenih institucija.

U isto vrijeme, DF je kompatibilan sa aktivnostima i zahtjevima Građanskog fronta koji je, u koordinaciji MANS-a, Unije slobodnih sindikata i Studentske unije, organizovao velike građanske proteste u prvih šest mjeseci ove godine. Neki od najhrabrijih i najistaknutijih čelnika „crnogorskog proljeća“ Janko Vučinić, Ognjen Jovović i Vojo Vuletić pristupili su DF-a. Vanja Ćalović, iako formalno ne u DF-u, izjavila je da daje podršku njegovom formiranju. Sve opozicione, alternativne i slobodne snage sada djeluju zajedno. I zato nema te terapije koja Đukanovića i režimske strukture može osloboditi od straha. Jer marš Fronta slobode je nemoguće zaustaviti.

( Filip Kovačević )