Vode u izobilju, ali je CG uvezla 23 miliona, a izvezla jedva milion eura tog proizvoda

Crna Gora je u protekle tri godine uvezla mineralne i gazirane vode iz inostranstva u vrijednosti od skoro 23 miliona eura, dok je izvoz tog proizvoda kojeg u državi ima u izobilju iznosio jedva milion eura.

Prema podacima Monstata koji su dostavljeni “Vijestima”, Crna Gora je prošle godine za uvoz flaširane vode potrošila 7,5 miliona eura, dok je taj iznos u 2010. bio 7,43 miliona. Najviše je uvezeno 2009. godine, kada je za uvoz potrošeno skoro osam miliona eura.

Snažan nivo uvoza vode zabilježen je i u ovoj godini: u prvom kvartalu uvoz vode bio je vrijedan 3,34 miliona, u odnosu na 3,82 miliona, koliko je iznosio u istom kvartalu prošle godine.

Izvoz flaširane vode je mizeran iako je, prema podacima Monstata, registrovano čak 28 kompanija koja se bavi tom djelatnošću.

U periodu od 2009. do danas najviše vode se uvozi iz Srbije, od ukupno 7,5 miliona u prošloj godini, čak 7,25 miliona se odnosi na uvoz iz te susjedne zemlje. Srbija je na prvom mjestu i na listi zemalja u koju Crna Gora izvozi svoju vodu, pa od 270 hiljada eura ukupnog izvoza 152,8 hiljada čini izvoz za tu državu

Posebno nizak nivo izvoza zabilježen je prošle godine - svega 270 hiljada eura. U 2010. godini on je iznosio 384, a 2009. godine 382 hiljade eura. U prvom kvartalu 2012. izvezeno je vode u vrijednosti 266 hiljada eura, što je za trećinu manje nego u istom periodu prošle godine.

U periodu od 2009. do danas najviše vode se uvozi iz Srbije, od ukupno 7,5 miliona u prošloj godini, čak 7,25 miliona se odnosi na uvoz iz te susjedne zemlje. Srbija je na prvom mjestu i na listi zemalja u koju Crna Gora izvozi svoju vodu, pa od 270 hiljada eura ukupnog izvoza 152,8 hiljada čini izvoz za tu državu.

Na drugom mjestu po uvozu je Hrvatska, iz koje je prošle godine kupljeno vode u vrijednosti 194,19 hiljada eura, a slijede Francuska, Slovenija i Njemačka.

Kada je izvoz u pitanju, poslije Srbije našu vodu piju i Njemačkoj, gdje je prošle godine izvezeno flaširane vode u vrijednosti od 51,61 hiljadu eura, ali i Ujedinjenim Arapskim Emiratima ( 41,38 hiljada). Na kratkoj izvozničkoj listi su samo još Kosovo (16 hiljada eura) i Albanija (4,42 hiljade eura).

Iz Monstata nije bilo moguće dobiti podatak koje kompanije su najveći uvoznici vode, jer kažu da ih zakon sprečava da ih objave, s obzirom da su te informacije povjerljive i predstavljaju službenu tajnu.

Niko u državi nema odgovor zašto je porazna situacija kada je izvoz domaćih proizvoda u pitanju. Osim nezvaničnog saopštenja, baziranog na propalom neoliberalnom ekonomskom konceptu, da tržište funkcioniše samo za sebe te da država ne može da utiče, iz Vlade nijesmo mogli da dobijemo drugi odgovor.

Enorman uvoz vode i milionski spoljnotrgovinski deficit u trgovini vodom je samo dio onoga što je domaćem tržištu donijela potpuna liberalizacija trgovine i faktičko ukidanje carina na uvoz hrane i prehrambenih proizvoda.

“Vijesti” su nedavno objavile podatak da je prošle godine potrošeno čak 440 miliona eura za uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, i tako za osam odsto povećala uvozničku zavisnost u odnosu na godinu ranije. Taj iznos čini preko 14 odsto ukupnog domaćeg bruto proizvoda.

I domaći trgovci javno nerado pričaju o uvozničkim lobijima, pojedinačnim ili udruženim kompanijama čiji su vlasnici bliski političkim centrima moći, koji zarađuju milione na uvozu prehrambenih proizvoda. Kažu da nemaju dokaze za to, mada sumnjaju, jer nikome osim uvoznicima nije interes tolika razlika između uvoza i izvoza.

"Pitanje koje se samo od sebe prirodno nameće u opisanoj situaciji jeste: zar država nije mogla zastititi taj dio industrije, odnosno proizvodnju vode? Ako malo bolje 'oslušnemo', vidjećemo da skoro i nema oblasti ili sektora u domaćoj privredi koji ne bi iziskivao neki oblik protekcionizma, odnosno državne zaštite, ukoliko bi to zaista bilo moguće”, smatra ekonomski analitičar Vasilije Kostić.

Biznis s vodom sam za sebe teško može opstati, pa obično mora biti dio proizvodnog programa (proizvodnja sokova i sl.) što opet samo za sebe znači novo ulaganje i novu konkurenciju

Biznis s vodom je, prema njegovim riječima, po mnogo čemu specifičan, prije svega po jedinično niskoj vrijednosti proizvoda što uslovljava da transportni troškovi budu relativno visoki po jedinici proizvoda.

“To uslovljava da biznis s vodom sam za sebe teško može opstati, pa obično mora biti dio proizvodnog programa (proizvodnja sokova i sl.) što opet samo za sebe znači novo ulaganje i novu konkurenciju”, naveo je Kostić.

Komercijalni direktor bjelopoljske „Bjelasica Rade“ Tamara Lakićević ranije je “Vijestima” kazala da je ogroman uvoz flaširane vode iz zemalja regiona dobio zabrinjavajuće razmjere, prije svega zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini u jugoistočnoj Evropi (CEFTA).

“Težnja za globalizacijom tržišta zemalja jugoistočne Evrope, kao prirodan put ka onoj većoj, na nivou Evropske unije, maloj zemlji, kao što je naša, nameće hitnost razmišljanja, a to je kako ne postati samo 'prošireno tržište' za veće zemlje i kako zaštititi sopstveni proizvod”, navela je Lakićević.

Ona je kazala da država „valjda postoji da zaštiti domaći produkt“, čime brani sopstveni proizvod, sopstvenu ekonomiju, a kroz proizvod i sopstveni identitet.

“To se prije svega može učiniti tako što će spriječiti necarinske barijere, upravo od Srbije, jer proizvođači nemaju ni moć ni mehanizme da ih dokažu. Ali, prije toga, ili paralelno sa tim, svejedno, imamo jedan ozbiljniji zadatak, a to je da domaći kupac ima svijest da strana voda ne može biti kvalitetnija i bolja od domaće, bez obzira na marketing i lobiranja”, dodala je Lakićević.

Logično da se trgovci radije opredjeljuju za plasman strane robe, jer su marže na nju znatno veće, što znači i veći profit

Potpredsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođala Dragoljub Nenezić smatra državu odgovornom za sve veći uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i teži plasman domaće hrane.

"Ambijent koji je kreirala država, a koji se ogleda kroz izuzetno niske carinske stope, znatno niže nego u zemljama Evropske unije, kao i sve druge mjere kojima Vlada ne pokušava da zaštiti tržište je idealno za uvoz svih vrsta roba. Logično da se trgovci radije opredjeljuju za plasman strane robe, jer su marže na nju znatno veće, što znači i veći profit”, ukazao je Nenezić.

Teško je sada štititi domaću proizvodnju

Ekonomski analitičar Vasilije Kostić smatra da su mehanizmi zaštite domaće proizvodnje na trenutno nivou razvoja ograničeni, prije svega jer je Crna Gora potpisnica međunarodnih ugovora o slobodnoj trgovini koji isključuju takvu mogućnost.

“Drugi razlog, po mom mišljenju ne manje značajan, jeste nekonkurentnost domaće proizvodnje. Naime zahtjev za zaštitom znači da se na tržištu formira cijena koja je viša od tržišne, što će reći da bi u tom slučaju potrošači plaćali veću cijenu štićenog proizvoda, odnosno potrošački višak bi bio smanjen - plaćali bi višu cijenu nego inače”, upozorio je Kostić, dodajući da je pitanje da li potrošač radije bira uvozne a jeftinije, ili domaće a skuplje.

On navodi da je moguće da postoji "vezana" trgovina, koja znatno doprinosi porastu uvoza, gdje pojedini vlasnici brendova uslovljavaju isporuke glavnog brenda kupovinom drugih manje atraktivnih proizvoda kao što je voda.

“U svakom slučaju, problem domaće proizvodnje je prije svega u nedovoljnoj konkurentnosti i on će sve više biti izražen što se više budemo približavali evropskom tržištu”, ocijenio je Kostić.

( Rajko Milić )