Makadam tjera i stanovnike i turiste iz Crkvičkog Polja

Crkvičko Polje pripada opštini Plužine i od graničnog prelaza Šćepan polje udaljeno je 11 kilometara. Smješteno je na visoravni između kanjona Pive i Tare, na obroncima Pivske planine, i smatra se za jedno od najljepših sela u Crnoj Gori. Imaju netaknutu prirodu od koje zastaje dah, vrijedne stanovnike navikle na rad, dobre preduslove za razvoj zimskog i ljetnjeg turizma, ali im fali asfalt. Do sela se iz Plužina, koje je udaljenosti oko 40 kilometara, stiže asfaltnim putem, ali kroz selo je još uvijek makadam.

Porodica Živković, koja je jedinstvena po tome što je čine bračni supružnici Mila i Božo Živković i njihove majke Stana i Vida Pljevaljčić, ne namjerava da napušta selo. Navikli su, kažu, i na rad i težak život, hladne i neprohodne zime, sparna i sušna ljeta, ali im „smeta“ makadam, jer se plaše da će loš put otjerati trgovce i goste kojih je iz godine u godinu sve više.

Živkovići drže 11 krava, svinje, kokoške, sada voće i povrće i sve što proizvedu prodaju.

„Može se živjeti od poljoprivrede i mi sve proizvode odmah plasiramo. Sve što proizvedemo do 1. septembra otkupi vlasnik eko kampa ’Grab’ na Šćepan Polju Veljko Vujanović. Kasnije to plasiramo po Nikšiću i dalje. Ne žalimo se na uslove, sve izdržavamo, samo da nam je put kroz selo kakav treba. Strah me da trgovci ne prestanu da dolaze da otkupljuju proizvode, jer nikome nije drago da mu auto strada“, priča šezdesetogodišnji Božo kome život sa tri dame ne pada teško.

Godine su uradile svoje...

Nekada su mu u poslu pomagale majka i tašta, ali život i godine su uradile svoje, pa sada sav posao obavljaju on i supriga Mila, koja je rodom iz Foče.

„Supruga i ja smo radili u Foči, gdje smo i živjeli desetak godina. Kada je firma propala, a majka ostala sama, vratili smo se na selo. Nije nam to teško palo, jer oboje volimo da radimo, ne bojimo se posla, samo da su uslovi malo bolji“, kaže Božo.

Njegova supruga, sa kojojm je u braku 28 godina, je pravo iz školske klupe došla na selo. Tada se, prisjeća se Mila, prvi put srela sa poljoprivrednim poslovima.

„Nije mi bilo teško, jer nas je bilo dosta, pa je bio napravljen i raspored poslova. Svi smo znali šta ko ima da radi i nikome ništa nije bilo teško. Iako se do udaje nikada nijesam bavila poljoprivredom, ništa mi nije bilo teško. Volim to da radim, a kada se nešto voli onda ništa nije teško“, kaže Mila dok reže još uvijek vruć hljeb.

Piva poznata po gostoprimstvu

Red je, kažu gostoprimni domaćini, počastiti goste, a kod njih je samo domaća hrana, pa da vide novinari šta selo donosi a grad uzima. Čak su prije nekoliko godina, kada su ugostili ekipu slovenačke televizije, na preko 30 stepeni spremali kačamak. Piva je, kažu domaćini, uvijek bila poznata po gostoprimstvu, a toga se oni „slijepo“ drže.

„Iako su uslovi teški, put nikakav, struja neredovna, nemamo izvorsku vodu, ipak se snalazimo i opstajemo. Mora da se radi“, kaže vrijedna domaćica.

Prema popisu iz 2011. godine u Crkvičkom Polju žive 73 stanovnika, mada je, prema riječima Živkovića, svega njih tridesetak „stalnih“. Ostali su vikendaši.

Prije pedesetak godina i u Crkvičkom Polju je „bujao“ život. Tada je bilo 447 stanovnika.

Živkovići, kao i ostali mještani, plaše se da bi loši uslovi mogli „ugasiti“ selo.

„Ovdje uglavnom žive staračka domaćinstva. Tara je blizu, Durmitor takođe, tako da postoje uslovi da se razvije turizam. Ali, treba nam put jer bi onda i mladi imali mogućnost da se vrate, a selo da živi. Ovako, selo će se ugasiti samo od sebe“, reče Božo.

Sa prijom život prijatniji

Stana Živković, koja ima 90 ljeta, kaže da je mnogo toga „prebacila“ preko leđa – težak život po Crnoj Gori i Srbiji, gubitak kćerke, sina i supruga. Čini joj se, kaže, da Crna Gora nikada nije bila laka za život.

„Snalazimo se, jer moramo živjeti, a ovdje je teško od kada znam za sebe. Sada ne mogu ništa da radim. Dobro je što mi je prijateljica tu, pa nam zajedno brže vrijeme prolazi. Sa prijom se odlično slažem i sve je ljepše od kada je ona došla“, kaže baka Stana.

Njena šest godina mlađa prija Vida je prije sedam godina napustila Foču. Mila je njeno jedino dijete i kada su je pritisle godine morala je doći u Crkvičko Polje. Ne kaje se zbog toga, iako priznaje da joj je prvih godina bilo teško.

„Teško je bilo napustiti Foču. Posebno teško je bilo prve godine dok se nijesam svikla na novu sredinu. Ljepše mi je sa prijateljicom, nego da sam sama. Nas dvije se odlično slažemo a zet ’sluša’ samo tako. I ne izgovorim šta mi treba, a on je već otišao da to donese“, kaže Vida kojoj glas svaki put zadrhti kada pomenu Foču.

Mila i Božo kažu da nema razlike kada treba nekoj od njih pomoći.

„Njih dvije su kao djeca i svaka pažnja im prija, a suprug i ja se trudimo da im pružimo sve što im treba. Uvijek su bile bliske, uvijek su se dobro slagale i nikada nije bilo podvajanja“, kaže Mila.

Galerija

( Svetlana Mandić )