Na vrhu Magliča gdje vrijeme staje

Maglič 2.142 metra visok, koji se nalazi između Kučkih planina i Komova, u neposrednoj blizini albanske granice, iznad doline Vrmoše, i sa kojeg se pruža nevjerovatan pogled na okolinu, bila je tura koju je organizovao Montenegro Photo Trekking (MPT), na kojoj su učestvovale i "Vijesti".

Uspon na Maglič trajao je četiri sata, bilo je dosta teških dionica, ali kada se ekipa od dvadesetak zaljubljenika u prirodu našla na vrhu, sve je zaboravljeno pred pogledom koji puca.

Sa desne strane se izdižu Komovi i Katinža, izgledalo je kao da stoje rame uz rame. Na lijevoj strani pogled je dosezao do Popovićkih katuna. Vila, vrh iznad Rikavačkog jezera i Moračkih planina.

Ispred nas se pružala gusta šuma u dolini Vrmoša, koju je napola presijecao Vučiji potok.

Jedino što je remetilo taj trenutak su motorne šege, koje su se čule u daljini i uništavale prirodnu ljepotu.

A još naprijed se moglo vidjeti preko albanske granice. Mada je vodič rekao da bi se vidjelo i više, ali zbog guste magle nije se moglo dalje vidjeti od tih planina, ali bez obzira na to pogled je bio neopisiv.

Na uspon na Maglič, krenuli smo sa Mokre, katuna u podnožju te planine.

Uzbuđenje je počelo još dok smo se vozili kroz kučka naselja prema Mokri. Već penjući se Medunom mogli su se vidjeti prelijepi pejzaži glavnog grada, posebno zelenih brda Gorice, Malog brda, Veljeg brda i Ljubovića.

Kad smo prošli ostala kučka sela Uble, Međove, Kržanju i Stravče, na Kastratu nam je put prepriječilo krdo divljih konja. "Konji svakog jutra piju vodu iz korita" (koja su se nalazila pored puta), objasnio je Peđa Mićković, čovjek koji je pazio na njih.

Takođe smo u razgovoru sa njim saznali da su na tom mjestu Kuči uvijek izdizali, ali da u današnje vrijeme tu većinom dolaze vikendaši.

Pošto smo se slikali sa konjima, nastavili smo svoj put ka Mokroj. Prošli smo Guzovalju, i došli na Treskavac, gdje smo se prvi put susreli sa bukovom šumom. Sa Treskavca se vidio i pejzaž najljepšeg sela u Bratonožićima, Brskuta.

Poslije Bukumira, odakle se vidi i istoimeno jezero, spustili smo se na Mokru, između Đebeze i Torča. Mještani su nas lijepo dočekali, nudeći mezu i rakiju, ali s' obzirom gdje smo se uputili, morali smo da odbijemo.

Mještanin Miško Ivanović objasnio je da Mokru zovu i Katunom Ivanovića.

"Danas po katunima možete vidjeti veliki broj vikendica, i to sagrađenih od blokova i lima, ograđenih gvozdenim ogradama, što se nikako ne uklapa u prirodni ambijent"

"Rijetko ko više izdiže sa stokom na planinu, danas ljudi samo žele da dođu na planinu kako bi se odmorili.", objasnio je Ivanović kao obrazloženje da je Mokra danas više kao neko vikend mjesto, nego katun. Odlučili smo i da posjetimo Rikavačko jezero, i time učinili put napornijim, ekipa MPT-a je predložila da se podijelimo u dvije grupe.

Jedna (kojoj bi to bilo prenapomo) bi se odmah uputila ka Rikavačkom jezeru, dok bi druga (željna uzbuđenja i avanture) osvojila Maglič i odatle se spustila na jezero. Pridružili smo se drugoj grupi.

Poslije prestrojavanja i prebrojavanja, bili smo spremni za pokret. Prateći precizna upustva vodiča, korak po korak smo se približavali vrhu. Nad nama se nadvila gusta bukova šuma, a sa svih strana su nas okruživali zvuci i opojni mirisi prirode.

Iz daljine su nas posmatrali Đebeza i Treskavac, negdje prekriveni šumom, a negdje goli krš. Na pojedinim mjestima bi zastali radi šumskih jagoda i malina, ali se ne bismo mnogo zadržavali kako bismo stigli na vrijeme.

Smeće i na vrhu

"Divlja ljepota" planine privlači mnoge turiste, planinare i obične ljude željne svježeg vazduha.

Svi vole da se opuste na mjestu gdje vas okružuje priroda sa svih strana. Ali to ih ipak ne sprečava da bacaju smeće po livadama, šumama, čak i na vrhu Magliča zatekli smo kore od pomorandže. I odmah se gubi utisak prirodne ljepote.

Uz šalu i priču, ubrzo smo izašli iz šume, ali tu smo. naišli na prvu prepreku, Vranjinu glavu. To je bila veoma strma planina, na kojoj su zelene površine bile izbrazdane različitim erozijama, tako da je na kraju imala neku braon-zelenu boju.

Ponovo se vraćajući preko Širokara, predveče smo opet bili na Mokru. Tamo nas je ugostio u vikendici mještanin Mladen Ivanović. Uz kafu i rakiju, pričali smo malo o planini i životu na katunu

Naspram nje prostirala se Penzova Plana, takođe masiv koji je za razliku od Vranjine glave imao šumski prekrivač, ali on je bio predaleko, tako da smo se ipak odlučili za Vranjinu glavu.

Put je bio težak i krševit, ali niko nije razmišljao o odustajanju. Naprotiv, u svima nama kao da je proradio neki inat, pentrajući se uz te strmine, zahvaljujući kome nismo stali dokle se nismo popeli na tu planinu.

Uz dobro vodstvo ekipe iz MPT-a, uspjeli smo da pređemo tu prepreku. Uz veliku pedenciju i gustu travu koja nam je znatno otežavala hod, tu je bio i umor koji smo vukli još od prethodne prepreke.

"Ovdje na planini je svježe i može se normalno disat', bolje nego da se kuvam tamo u Podgorici"

Ali tu je opet bilo iskustvo i dobro vodstvo ekipe iz MPT-a, koja nas je konstantno motivisala da nastavimo dalje.

Uz mnogo napora i truda, ispeli smo se na 2.142 metra nadmorske visine, i poslije četiri sata pješačenja osvojili taj vrh, i to se sve isplatilo.

Pošto smo ručali, slikali se i čuli razne doživljaje vodiča, odlučili smo da krenemo ka Rikavačkom jezeru.

Plan je bio da se tamo nađemo sa drugom grupom, ali počelo je da se oblači, i iz straha od kiše, druga grupa je već napustila jezero. Brzim korakom smo se uputili ka katunu Širokaru, sa kojeg se spuštalo na Rikavačko jezero.

Od dugog puta svi smo dehidrirali, tako da smo jedva čekali da dođemo do izvora na Širokaru. To je bio prvi izvor žive vode na koji smo naišli tokom našeg puta. Na Širokaru smo vidjeli prave planinske kužine, ukopane u zemlju i pokrivene drvenim crijepom.

Svi su obnovili svoje rezerve vode, malo smo se odmorili i krenuli na jezero. Poslije umora i vrućine koji su nas pratili, svi smo (uprkos naoblačenju) jedva čekali da se okupamo na 1313 metara nadmorske visine.

Ponovo smo ušli u bukovu šumu, i na putu do tamo sreli još nekoliko grupa planinara, koji su se vraćali sa jezera. Poslije dvosatnog pješačenja stigli smo na Rikavačko jezero i skoro smo se trčeći spustili do njega niz ogromne strmine.

"Nekada je bilo lijepo vidjeti na planini mnogo domaćih životinja koje su se držale po katunima, kao i divljih. A danas skoro niko ne izdiže sa stokom, a sva divljač je pobjegla, a ono što je ostalo je pobijeno"

Iako baš nije bilo vrijeme za kupanje, jedva smo čekali da uskočimo u vodu. Ženskom dijelu grupe nije bilo do kupanja, ali zato momci nisu čekali ni minuta. Poslije pola sata kupanja, brzo smo se spremili kako bismo se vratili na Mokru prije mraka.

Ponovo se vraćajući preko Širokara, predveče smo opet bili na Mokru. Tamo nas je ugostio u vikendici mještanin Mladen Ivanović. Uz kafu i rakiju, pričali smo malo o planini i životu na katunu.

"Ovdje na planini je svježe i može se normalno disat', bolje nego da se kuvam tamo u Podgorici", rekao je Ivanović.

I bio je u pravu, jedan dan bez modernog doba, jedan dan svježeg vazduha i prirodne ljepote oko vas, jedan dan avanture i novih iskustava, dovoljno je da čovjek vidi koliko u stvari ne zna o životu.

Vikendice sa gvozdenim ogradama

Na planini se oduvijek izdizala stoka, ali u današnje vrijeme sve ih više zamjenjuju vikendaši.

"Danas po katunima možete vidjeti veliki broj vikendica, i to sagrađenih od blokova i lima, ograđenih gvozdenim ogradama, što se nikako ne uklapa u prirodni ambijent", rekao je Darko Šarčević iz MPT-a.

On kaže da vikendaši svojim ponašanjem, bukvalno tjeraju "izdizače" sa planina.

"Nekada je bilo lijepo vidjeti na planini mnogo domaćih životinja koje su se držale po katunima, kao i divljih. A danas skoro niko ne izdiže sa stokom, a sva divljač je pobjegla, a ono što je ostalo je pobijeno", objasnio je Šarčević.

On kaže da bi državne službe koje se bave krivolovom i bespravnom gradnjom, trebalo malo više da se pozabave situacijom na planinama, jer "ne vjeruje da je ijedna mačka ostala koliko daleko ide to ubijanje životinja.

Šarčević, rekao je da to pokazuje koliko ne umijemo da cijenimo svoje planine, ali da za to nisu krivi ljudi koji to rade, jer treba da postoji neko više tijelo na državnom nivou koje bi trebalo to da sankcioniše.

"Ljudi dolaze u prirodu kako bi se makar na trenutak odvojili od civilizacije, ali kada ostave tragove, i to na takav način, onda to „kvari naš osjećaj prirodne ljepote", objasnio je Šarčević.

Galerija

( Ivan Čađenović )