U susret 5. junu, jedno podsjećanje

U susret početku nadgledanja i zaštite neba iznad Crne Gore, od strane NATO aviona iz baza u Grčkoj i Italiji, a najavljeno od 5. juna, evo jedno kratko podsjećanje, a takođe informacija za generacije rođene posle 1990.

Do raspada bivše Jugoslavije, početkom 90-ih, sa vojnog aerodroma u Podgorici svakodnevno su polijetali vojni avioni na kojima su se obučavali piloti tadašnje JNA. Tokom 60-ih godina prošlog vijeka uglavnom su letjeli „jastrebovi“, u četvorkama ili parovima, a kasnije su ih naslijedili „galebovi“ (G4) i „orlovi“. G4 avion je bio ponos JNA (domaća proizvodnja) i zbog svojih odličnih karakteristika za svoju klasu bio je idealan avion za obuku, a izvozio se i u neke zemlje Afrike i Azije, koliko se sjećam (uglavnom Nesvrstani). Orao je rađen u kooperaciji sa Rumunima i bio je najjači i najmoćniji (polu)domaći avion.

Nakon polijetanja, sa zajedničke piste u Golubovcima, ruta im je obično bila na lijevo, preko Dajbaba ili Zabjela, pa preko Lješanske, jezera, ponekad iza brda do mora, pa nazad preko jezera. Vjerujem da su se mladi piloti iz svih krajeva ex Yu, ali i iz prijateljskih zemalja širom svijeta, nauživali i nagledali ljepote, stasavajući u vrhusnke pilote od koji su mnogi kasnije letjeli za JAT i druge civilne avio kompanije.

Ponekad su letjeli i Mig 21, pojedinačno ili u paru. Njihova baza je bila smještena u brdu Šipčanik kod Tuzi, u kome se sada nalazi vinski podrum Plantaže. Blizu brda je i posebna pista (još postoji, mada zapuštena, ne koristi se) odakle su ovi avioni polijetali i slijetali. Interesantno je da je taj hangar u Šipčaniku, duboko ukopan u brdo, smatran za sigurnu luku za vojne avione. Ipak, NATO avioni - bombe su prilikom bombardovanja 1999. godine relativno lako probili debela vrata na ulazu od čelika i armiranog betona i uništili cjelokupnu flotu koja se nalazila tamo.

Ti letovi Migova 21 su bili fascinantni: ogromna, nadzvučna brzina, drugačiji dizajn u odnosu na ove domaće avione, drugačiji zvuk motora, ili bolje reći huk...

U to vrijeme većinu buke na nebu, na koju smo tada svi bili navikli i koja danas mnogima nedostaje, pravili su upravo ovi vojni avioni, jer je titogradski aerodrom imao daleko manji promet nego danas, i nije bio međunardoni. Sve u svemu, prisustvo naše JNA i naših aviona na nebu stvarao je tada neki poseban osjećaj sigurnosti i bezbrižnosti, ikao nije postojala nikakva prijetnja ni opasnost da nas neko napadne i ugrozi nebo. Doduše, tek nedavno smo saznali da su nam u posjeti bili vanzemaljci i da su sa svojim moćnim letećim tanjirima pratili formacije naših „galebova“ i „orlova“, u par navrata tokom 70-ih. Naši piloti si ih, navodno, pojurili migovima ali su Tanjiri utekli i nestvarnom brzinom nestali sa horizonta. Više nas nisu uzemiravali, bar da se zna.

Eto šta su bila „čelična krila naše armije“: hrabri, nesutrašivi, ponosni... na slobodu, za domovinu.

Posljednji put sam se suočio sa vojnim avionima, i to „oči u oči“, prilikom bombardovanja podgoričkog aerodroma (vojne baze) od strane NATO aviona, negdje krajem marta 1999. Stajao sam sam na platou ispred restorana u Kombinatu aluminijuma, na svega dva kilometra vazdušne linije od aerodroma, i posmatrao cjelokupnu akciju. Sjećam se - bombardovanje je trajalo od 13:40 do 14:10. Isto to veče je nastavljeno. Eksplozije su bile toliko jake da je tlo podrhtavalo pod nogama. Avioni su kružili i znad KAP-a, na visini od 6-7 hiljada metara otprilike, tj. van domašaja protivvazdušne odbrane koju je vojska ostatka Jugoslavije tada imala na raspolaganju.

Da li je neki projektil mogao da zaluta i na područje KAP-a prilikom tog bombardovanja, tada se nije razmišljalo. Za nekog ko je odrastao gledajući avione na nebu prkos je bio dominantan osjećaj, potiskujući bilo kakvu drugu emociju, kao i osjećaj straha.

Danas je drugačije vrijeme, i nove okolnosti. NATO je u sasvim drugačijoj ulozi, zaštitnika a ne agresora. I nema mjesta ni za prkose ni za strahove, sa te strane.Ostali su u muzeju uspomena, za podsjećanje.

( Goran Đukanović )