Nikšićanka Nina Stanišić o svom boravku u Americi u okviru programa a-smyle

Nikšićanka Nina Stanišić željela je da upozna nove kulture, htjela je da vidi kako život teče sa druge strane okeana i sa svojih šesnaest godina otišla je da boravi godinu dana u SAD. Nedavno se vratila i ono što se vrlo brzo primijeti je da u razgovoru djeluje zrelije od većine svojih vršnjaka.

Na pitanje ”Vijesti” kako je došlo do toga da ode u Ameriku, Nina kaže:

“U školi sam saznala za program a-smyle koji sponzoriše Stejt department”. Da bi se otišlo u Ameriku u okviru tog programa, prolaze se tri kruga selekcije.

“Iz Crne Gore godišnje preko ovog programa pođe oko 16-tak učenika. Cjelokupan boravak je plaćen, a učenici dobijaju i džeparac”.

Prisjeća se trenutka kada je saznala da je prošla cijelu selekciju i kaže da je gotovo skakala od sreće, a onda je pomislila: “Kako ću sama godinu dana tamo?”.

Međutim, ispostavilo se da nije bilo nekih naročitih razloga za strahovanje. Porodica koja joj je bila dodijeljena, a i prijatelji iz škole odmah su je prihvatili i bili joj od velike pomoći.

“Imala sam smještaj u porodici u državi Nju Džersi. Išla sam u njihovu državnu školu. U početku sam se plašila kako će me prihvatiti, ali svi su bili jako ljubazni prema meni. Većina je htjela da se upozna sa mnom. Zanimalo ih je odakle sam. Htjeli su da ih učim naš jezik”, priča Nina.

Na pitanje da li je od ljudi koje je tamo upoznala neko znao gdje se nalazi Crna Gora, Nina odgovara da je to jedino znala profesorica istorije u njenoj školi.

Kada je u pitanju razlika između našeg i školovanja u Americi, kaže da joj tamo škola nije teško pala. Imala je osam predmeta od kojih su četiri bila obavezna.

“Obavezni su matematika, engleski, fizičko i istorija”. Školski dan traje od osam ujutro do tri popodne.

“Svaki dan sam imala sve predmete i uvijek isti raspored. Imamo dvije pauze tokom dana. Jedna je za ručak, a druga je kada se ide u biblioteku da se rade domaći”.

Ističe da se velika pažnja posvećuje sportu i da se poslije škole u većini slačajeve ide na neki trening. “Ja sam trenirala odbojku, a kasnije softball, nešto kao bejzbol za žene”.

Postoje mnogi volenterski klubovi. “Ja sam i tu bila uključena. Bila sam u klubu za borbu protiv kancera i u klubu za pomoć beskućnicima. Volontiranje kod nas još uvijek nije tako razvijeno kao tamo”, priča ona.

Na pitanje da se sjeti posebno lijepog događaja, Nina kaže da će joj dugo u sjećanju ostati krstarenje do Bahama.

“To je bio poklon porodice u kojoj sam bila smještena za Božić. Ja nikada prije nijesam bila na krstarenju. Potpuno mi je bilo nestvarno to što sam se kupala u moru za vrijeme Božića”, priča ona.

Upitana da navede loše strane boravka u Americi, Nina kaže da je bilo trenutaka kada su joj nedostajali porodica, prijatelji.

“Oni žive mnogo brže od nas. Možda najveći problem mi je bio da se naviknem na taj njihov tempo. Škola, trening, volonterski klubovi, domaći. Ponekad mi je samo nedostajao odmor od takvog tempa”, navodi ona.

Ona bi, kako kaže, definitivno svim mladim ljudima preporučila ovo ili neko slično iskustvo. “Ja bih ponovo isto uradila”.

U Njujorku restoran s našom hranom

Od gradova koje je uspjela tokom boravka u Americi da posjeti naročito joj se svidio Njujork. “Njujork mi je bio na oko 40 minuta vožnje od kuće. Svaki drugi vikend išli smo tamo. Oduševljena sam tim gradom. Sve je nekako veliko, ogromno”. U Njujorku je naišla i na restoran sa našom hranom “Kafana”. “Njujork mi djeluje kao savršeno mjesto za život za mlade”, ističe Nina.

( Nađa Milović )