Šamar

A onda se sve objasnilo. Šamar je zveknuo žestoko, iako su ga, izgleda, ponajmanje osjetili oni koji su ga privrijedili. Crna Gora je prema Webomatrix ranking- u posljednja u regionu po kvalitetu svog univerziteta. I ne treba se zamarati time je li u pitanju javni ili privatni univerzitet. Na listi je bilo i privatnih, na još nižoj poziciji. Parametri su veličina univerziteta, vidljivost u akademskom svijetu, naučni i istraživački radovi. Sloveniji, međutim, nije smetalo što je mala zemlja pa da njen univerzitet bude prvi u regionu, a i da na listi od sto najboljih u svijetu zauzme osamdeseto mjesto.

„Upisaću se iduće godine na fakultet“, kaže djevojka sa izrazom neizlječive dosade koja prati ljepotice njenog kova. Momak joj je to sredio, kaže, na jednom od isturenih odsjeka u našim malim gradovima. “Čitaću ja one knjige, i to, ionako nemam što da radim nego stalno čistim kuću. Samo neću ići na ispite, da se blamiram, nego će mi dati papir poslije tri godine.“ Ne pada mi na pamet da povjerujem djevojčinoj priči, naravno, ali iskusna opštinska službenica kaže: „Zašto se čudite, mnogi su kod nas baš tako diplomirali i sad su na zavidnim pozicijama. “Kada je ovakva percepcija studija, onda su jasniji i problemi vezani za pravosuđe i kapacitet zaposlenih u javnoj administraciji.

Ovih dana se raspliće i skandal oko upisa na Arhitektonski fakultet, pominju se skrivanje od javnosti radova sa prijemnog ispita i teški konflikt interesa u okviru privatnog spremanja studenata za prijemni. Uostalom, dosta naših katedri „ne bije“ dobar glas, niti su na njima stečene diplome prestižne u akademskom svijetu. O tome rječito svjedoči izjava mlade profesorice engleskog jezika: „Sve se svodi na čitanje materijala, profesor odabere učenika koji će pročitati lekciju i to je to. Ne mislim da sam stekla značajno znanje na fakultetu, te sam stvari znala i ranije, naučila sam svega nekoliko riječi. Možda bih mogla bih da održim čas jedino u trogodišnjoj stručnoj školi.“

Prvo stidljivo i sa dosta opreza, a potom krajnje otvoreno, ljudi koji istinski pomažu u procesu pridruživanja naše zemlje EU, saopštavaju mučnu istinu. Vi imate dosta školovanih ljudi, kažu, ali ti ljudi nemaju potrebna znanja i vještine. „Morate pod hitno poslati nekih dvjesta-trista ljudi na školovanje u inostranstvo, kako bi odgovorili neposrednim zahtjevima vezanim za funkcionisanje zemlje. Drugim riječima - Crna Gora ima sve više školovanih ljudi i sve manje ljudskih resursa.

Kao jedno od test-pitanja vezanih za građanski aktivizam, pitam studente da li klimaju glavom dok slušaju profesore. Smijući se priznaju da je tako. A, pitate li ih nešto i da li ponekad dovodite u pitanje njihove stavove? „Što vam pada na pamet, kažu, ne bismo ga više polagali.“ Kako na fakultetu, tako i u docnijem profesionalnom životu: klimoglav je, u stvari, najtraženije zanimanje. Rijetki su oni koji su spremni da dovedu u pitanje mišljenje profesora, štetnu politiku u docnijem profesionalnom radu ili poziciju moći u bilo kojem obliku. A za kritičko mišljenje su potrebne dobre škole i još bolji nastavnici. Da smo zapali u mrtvaju, pokazuje i sramno malo ulaganje u naučno-istraživački rad - još jedno priznanje da nema onih koji su u stanju da znanjem i istraživanjem doprinesu razvoju društva i države.

Zato nije tačno da bi samo popravljanje materijalnih uslova studiranja znatnije popravilo kvalitet naših diploma. Taj je kvalitet oduvijek zavisio i zavisiće od kvaliteta profesora koji imponuju znanjem i sposobni su da vode studente ka profesionalizmu i kritičkom mišljenju. Tek kad studenti dobiju pravo da evaluiraju svoje nastavnike, počeće borba za kvalitet studija. Uostalom, i studenti mogu ocjenjivati, po onoj narodnoj: ako ne znam da snesem jaje, svakako znam šta je mućak.

Na prestižnim svjetskim fakultetima znatno je teže ostati profesor ili asistent, ukoliko studenti nisu zadovoljni onim što pružate u nastavi i ukoliko nemate javno priznate naučno-istraživačke radove. Kod nas se magistarske i doktorske teze brižljivo skrivaju i po pravilu „ne pomjeraju“ ni jedan jedini zarez u oblasti kojom se bave, a kamoli da budu naučni iskorak. Ako se još doda partijska podobnost kao uslov profesorske sinekure, onda nije ni čudno što se naš univerzitet našao na posljednjem mjestu u regionu. Iako znanje ne podliježe partijskim uzusima, oni ga, nažalost, mogu ukinuti i onemogućiti.

Ponekad se ima utisak da kod nas danas ima više fakultetskih profesora nego vaspitačica u vrtićima, iako su rano otkrivanje talenata i podsticanje predškolske djece ključ budućeg znanja. Linija sticanja znanja i vještina vodi od početnih vaspitno obrazovnih institucija do univerzitetskog vrha, a dobri učitelji su možda u tom nizu najvažniji. Zato je u Finskoj, dugo godina najboljoj na PISA testiranjima, najteže upisati pedagoške studije.

„Što misliš, hoće li mi malu primiti, konkurisala je za tehničara prodaje“, pita jedna zabrinuta majka. Kakav uspjeh ima? Završila je sa dobrim, pa zato ne može proći na ekonomski ni na turistički smjer, a ’oće da studira za nastavnicu, kaže majka. Bojim se da će i u Nikšići tražiti dopunu diplome, upozoravam je, i da se neće lako upisati. Hoće, ne brini, umiruje me ona, imamo tamo vezu. Kad ispričam ovu priču, moj drug se ljuti. Njegov sin, koji je takođe bio tehničar prodaje, sada čita mnogo više od svojih vršnjaka, da popuni praznine. Vjerujem mu. Najzad, pedagogija je vjera u napredak mladog čovjeka. Nema smisla biti nastavnica i smatrati da se znanja ne uvećavaju i ne transformišu. Ipak, u pitanju su izuzeci, a ono što našim školama treba su najkvalitetniji studenti na pedagoškim fakultetima, uz to psihološki skloni vaspitnom i obrazovnom radu, koji vole djecu i koji i sami neprekidno uče.

Sada kada je i univerzitet dobio svoj „sertifikat“, mnogo su jasniji rezultati PISA testiranja. Jer, obrazovanje je poput organskog razvoja jedinke; od vrtića do univerziteta sve je jedinstveno tijelo i svako iskliznuće se višestruko plaća. U tim nizu, međutim, postoje najodgovorniji - oni čija predviđanja i naučni rad treba da vode zemlju. A oni su u ocjenjivanju prošli gore od crnogorskih petnaestogodišnjaka, uz dužno izvinjenje svima koji rade kvalitetno, ali ne uspijevaju da pokrenu mrtvo more.

( Božena Jelušić )