Zašto ne pišem Hanu

Da smo pisali g. Hanu ili njegovim prethodnicima svaki put kada bi nam g. Đukanović i njegova posluga, u koju ubrajam i propagandnu, crtali mete - u Briselu bi morali da zaposle osobu koja bi bila zadužena samo da čita ta pisma i odgovara na njih.

I nisam im nikad pisao povodom toga, između ostalog i zato što znamo da odlično znaju ko je ko u Crnoj Gori i šta ko ovdje radi. Naravno, veoma sam zahvalan g. Hanu na nedavnoj posjeti redakciji Vijesti i susretu sa Oliverom Lakić i kolegama urednicima i novinarima.

Iako ne vjerujem da će to mnogo pomoći u istrazi njenog slučaja, jer od 25 napada na redakciju, ljude i imovinu Vijesti nijedan od njih dosad nije u potpunosti rasvijetljen. I on to zna.

Međutim, sama posjeta i javno iskazana podrška i poruke koje su on, g. Orav, g. Dezir, g-đa Kvo i drugi zvaničnici zemalja članica EU i SAD i međunarodnih organizacija uputili crnogorskoj vlasti o značaju slobode medija i nesmetanog rada novinara, mnogo su nam značili u danima kada smo se zajedno sa Oliverom trudili da mentalno preživimo pokušaj njenog ubistva.

Ovim tekstom, međutim, želim da ukažem na brutalnost obračuna g. Đukanovića sa nama, koja je oličena ne samo u njegovom govoru mržnje protiv Vijesti, sudskom progonu, finansijskoj diskriminaciji, već najviše i prije svega u njegovoj javnoj i podzemnoj propagandi koja godinama i svakodnevno djeluje i postoji uglavnom da bi se bavila nama. Jasan je i razlog - Vijesti su najkredibilniji kritičar anomalija u društvu koje je proizvela višedecenijska nekontrolisana vlast.

Pokušavali su i pokušavaju sve kako bi kod naših čitalaca i gledalaca, uključujući tu i većinu Đukanovićevih glasača, uništili jedino što imamo i zbog čega i dalje postojimo - naš uticaj i kredibilitet. Ali ni nakon više od 1.000 TV priloga, naslovnica i propagandinih tekstova, nijesu uspjeli. Svi mediji sa logom Vijesti ovdje su, po svim istraživanjima, mediji od najvećeg povjerenja građana.

Zato njihov bijes raste a progon se samo pojačava.

Ne pišem g. Hanu jer kako bih jednom Evropljaninu objasnio da ta Đukanovićeva propaganda nije prezala da nam podmeće i da nas i druge žrtve diskredituje čak i u situacijama fizičkih napada. U momentima kada svako normalan i privatno i javno iskazuje saosjećanje sa žrtvom napada, armija Đukanovićevih piona i propagandista pokazivala je brutalnost i sve te napade ismijavala, karikirirala, prikrivala ili umanjivala njihovu težinu.

Evo hronološke rekapitulacije samo nekih primjera.

U napisima tadašnjih i današnjih perjanica te propagande i/ili u privatnim razgovorima našle su se priče kako ubistvo Duška Jovanovića nema nikakve veze sa organizovanim kriminalom i duvanskom mafijom o kojoj je Dan tada pisao, već da je ono povezano sa navodnim Duškovim nezakonitim poslovanjem, njegovim navodnim računima u Švajcarskoj, ili da iza svega stoji srpska obavještajna služba, famozni KOS, koja je željela da nanese “nekontorolisanu štetu” crnogorskoj vlasti i njenom opredjeljenju za nezavisnost.

U toj propagandi napadači i nalogodavci napada na osnivača i direktora Vijesti Željka Ivanovića nijesu djelovi organizovanog kriminala u Crnoj Gori kako su tada sumnjali visoki zvaničnici EU, već baš oni dobrovoljci koje je pronašao režim i njegove zarobljene institucije - sitni kradljivci željeza iz jednog grada na sjeveru Crne Gore. Nikada ta propaganda nije napisala nijednu riječ makar o javno izrečenim sumnjama da su navodni napadači na Ivanovića podmetnuti, i da ih je sud bez ijednog dokaza proglasio krivim kako bi navodno zatvorio slučaj i onemogućio ozbiljnu istragu koja bi dovela do stvarnih nalogodavaca i počinilaca tog zločina.

U toj propagandi stoji da je naš novinar Mladen Stojović, nakon napisa i izjava o fudbalskoj mafiji, gdje je pominjao i najbliže prijatelje i partnere g. Đukanovića, nađen onesviješten u svom stanu ne zato što je brutalno napadnut i pretučen, već zato što je imao zdravstvenih problema.

Ista propaganda se direktno ili indirektno trudila da minimizira fizički napad gradonačelnika Podgorice na kolegu Borisa Pejovića i mene, podržavajući lažnu optužnicu gradonačelnika i tužilaštva protiv urednika-nasilnika koji je oštetio mozak Mugošinom vozaču. Pištolj koji je njegov sin držao uperen u mene, ignorisala je režimska posluga, kao i sve nadležne institucije.

Po Đukanovićevoj javnoj i podzemnoj propagandi, Olja Lakić je 2012. sama sebi organizovala fizički napad a pokušali su da podmetnu da je monstruzne prijetnje njenoj ćerki godinu ranije slao neko jer je htio da se joj se približi. Naravno, ni taj “dobrovoljac”, ni Veljovićev policajac koji joj je prijetio nijesu odgovarali ni nakon dugotrajnih sudskih postupaka. Kada je Lakić objavila da privremeno prestaje da se bavi novinarstvom i zbog toga što ju je država izdala, tadašnji šef ilegalne Pobjede, a sadašnji glavni Vladin glasnogovornik, objavio je “pošalicu” - “otišla je Olivera, nije rekla zbogom”.

Kada je krajem 2013. podmetnuta bomba ispod prozora redakcije, propaganda je opet širila glasine da smo to sami sebi uradili da bismo ispali žrtve i to naplatili grantovima, a neki njeni djelovi objavili su vijest tek ujutro, više kao servisnu informaciju o vremenskoj prognozi.

O gotovo stopostotnoj nekažnjivosti za ove zločine, od kojih su neki već zastarjeli, niti o odgovornosti nadležnih za to, propaganda i pioni g. Đukanovića nikad nijesu rekli i napisali riječ.

Uzalud bih pisao g. Hanu, jer kako bi čovjek shvatio da su neki djelovi te propagande posljednji napad na Oliveru Lakić 8.maja prećutali ili cinično plasirali nalik izvještaju o obračunu mafijaških klanova. Pesnica Đukanovićeve propagande i medij od najvećeg povjerenja njega lično, njegove stranke i zarobljenih institucija - PinkM - o pokušaju ubistva novinarke Vijesti izvijestio je javnost tek narednog jutra. Ili desetak sati nakon što su vijest prenijeli Njujork tajms, Vašington post, BBC, Die Presse... Druga perjanica udružene grupe propagandista, Radio Antena M, objavio je prvu informaciju pod naslovom: “Pucnjava u centru Podgorice”. Tekst je bio intoniran kao da se radi o jednom od brojnih mafijaških obračuna u gradu, gdje je pogođena maltene članica jedne od zaraćenih grupa, “Olivera Lakić (1969)”. Tek u posljednjoj rečenici čitaoce upoznaju sa činjenicom da je ona novinarka Vijesti. Dok smo te večeri dobijali pozive od kolega iz svih medija regiona i brojnih zemalja EU, propaganda je ćutala, čekajući valjda da policija i tužioci otkriju kako je Olja opet samu sebe napala, ovog puta pokušavajući da samu sebe i ubije.

I onda finale - par dana nakon posljednjeg zločina dobili smo informaciju i dokaze da se u jednom od propagandih bastiona Đukanovića diskutovalo kako je Olja sa nekim organizovala napad na sebe i kako je zaslužila metak u glavu, a ne u nogu. I onda smo rekli - sad je dosta! Olivera je slučaj prijavila tužilaštvu, baš kao što je to uradila kada je Veljović pred sudom saopštio da je policija lažnim dokazima doprinijela da se osudi napadač na nju iz 2012. I odlučio sam da svaku sličnu stvar prijavimo.

Tužilaštvo već vodi istragu na osnovu te prijave, provjerava pozadinu i zasnovanost tvrdnji osobe sa imenom i prezimenom kako je ona “sama sebe upucala u dogovoru sa nekim”. Sačekaćemo njihove rezultate, a onda ćemo objaviti sve što imamo, ako bude potrebe.

Umjesto da bar ovog, 25. puta ućuti, propaganda je počela da zatrpava g. Hana i ostale međunarodne adrese pamfletima, a cilj im je da od opet od žrtve naprave dželata a od progonjenog progonitelja. Već viđena cinična i brutalna strategija. Umjesto da prihvate samo ono što sam većtražio - da se svim prijavljenima kao i bilo kome iz Vijesti ponudi ispitivanje na poligrafu, pa ko odbije, da se detaljno istraži ima li veze sa napadom na Olju. Zašto ih je to tako uznemirilo i izazvalo novo pismo g. Hanu?

Ne pišem g. Hanu, iako bi možda i trebalo. I to samo iz jednog razloga - da mu objasnim kako cilj najnovije hajke propagandinih piona režima nije da se “odbrane” njihove koleginice, čak ni da se opanjkaju Vijesti, već da se ućutkaju evropski i drugi strani zvaničnici, da im se poruči da drugi put dobro razmisle prije nego podrže slobodu medija i upute oštre kritike na račun nekažnjivosti zločina prema njima!

Drugi najvažniji cilj njihovih spin doktora je da se umanji “nekontrolisana šteta” koju je režim nanio sam sebi, da se zatrpaju huškačke izjave Đukanovića prije i poslije napada, u kojima nas naziva fašistima. Samo zato što pišemo o poslovima njegovog sina sa njim, sa našim parama! Izjednačavajući ovog puta narko klanove i “medijsku mafiju”!

Dakle, ne pišem g. Hanu jer me kao patriotu sramota sopstvene države koja se po pitanju medijskih sloboda i ambijenta za rad medija našla u posljednjem saopštenju UN u društvu Kambodže i Somalije! Šta da mu napišem? Da su taj ambijent kreirali i već ga dvije decenije promovišu i održavaju upravo oni koji mu posljednjih dana cinično drže lekciju o medijskim standardima i profesiji.

Ali, neka samo nastave. Nas neće ni uplašiti ni zaustaviti! Znamo sa kim imamo posla i znamo da imamo i snage i volje da sve ovo izdržimo i nastavimo svojim, nezavisnim putem.

( Mihailo Jovović )