Uvod u drugi kosovski boj

Zamak je imao pet kula i bio je ponos visokog kraljevog činovnika Žana Bernijea koji je nosio titulu Prévôt de Paris, što bi se uz nešto dobre volje moglo prevesti kao “Pariski kadija”. Izgrađen je negdje u vrijeme Kosovskog boja. Dugo je bio u posjedu kraljevih dvorjana, porodice Anžan, koja ga je u XVI vijeku preuredila u renesansnom stilu. Tako je srednjovjekovni zamak postao reprezentativni dvorac.

Predistorija traumatičnog mjesta

Raskošna građevina je postala bina značajnih događaja. Francuski kralj Fransoa Prvi je umro u jednoj od kula koja sada nosi njegovo ime. Luj XVI je 1783. kupio dvorac i pretvorio ga u svoju ljetnju rezidenciju.

Deset godina kasnije će se njegova glava zakotrljati pod giljotinom na današnjem „Trgu Konkord“ u Parizu, koji se tih krvavih dana zvao Trg revolucije.

U republikanskoj Francuskoj je dvorac Rambuje služio predsjednicima države kao ljetnja rezidencija. Jula 1960. francuski predsjednik Šarl de Gol i zapadnonjemački kancelar Konrad Adenauer baš tu su zacrtali cilj ugovrnog zbližavanja ljutih neprijatelja iz nekoliko ratova. Na tom idiličnom mjestu prvi put se okupila grupa najrazvijenijih zemalja pod nazivom G6. Ta grupa je pristupanjem Kanade poslije postala G7, potom se priključila Rusija i klub se nazvao G8. Činilo se da će tako ići dalje sa nazivima, kao kod novih modela pametnih telefona. Aneksija Krima i isključivanje Rusije iz kluba samo nas podsjećaju da ne postoji linearni napredak.

“Teroristički operišu”

Idilično mjesto na pedesetak kilometara sjeverozpadno od Pariza postalo je februara 1999. sudbinska tačka na globusu za sve ljude koji su tada živjeli u Miloševićevoj Saveznoj Republici Jugoslaviji. Predistorija diplomatskog premještanja kosovskog čvora u Rambuje jeste priča o cinizmu moći i trijumfu nasilja nad pacifizmom. Politički cilj kosovskih Albanaca za vrijeme Miloševićeve vladavine bio je - secesija. Najugledniji Albanac među njima bio je Ibrahim Rugova. I on je odlučno zagovarao otcjepljenje Kosova od srpske i jugosloveske države. Metode koje je odabrao izdvajale su ga iz stereotipnog niza balkanskih političara koji nasilje vide kao najjednostavnije sredstvo politike. Rugova je zagovarao gandijevski otpor. Mada je uspio sačuvati mir za vrijeme secesionističkih ratova, okolnosti mu od 1995. nisu išle na ruku. Nasilje u Hrvatskoj i BiH nasilnicima se isplatilo. Čak i ako nisi jači, ako si mnogo slabji, možeš nešto da dobiješ: isprovociraj jačeg, a on će svojim varvarskim odgovorom isprovocirati još jačeg od sebe. Rugovin pacifizam koji je sigurno sačuvao mnoge Albance ali i ponekog Srbina od uzaludne smrti, više se nije mogao nametnuti kao koncept otpora. Mladi poststaljinistički kadar kosovskih Albanaca iz Švajcarske zagovarao je oružanu borbu. I to metodama koje su prekopirali od baskijskih separatista ili Irske republikanske armije. Bombe na policijske stanice, atentati. Ali i - napadi na izbjegličke logore krajiških Srba, otmice, mučenja, ubistva. U izvještaju njemačke Ustavne zaštite iz 1998. Oslobodilačka vojska Kosova je ocijenjena kao organizacija koja “teroristički operiše u svojoj zemlji”.

Neobjavljeni rat

Odgovor Beograda je bio žestok. Duge cijevi, helikopteri, topovi. Zapadna elita i mediji su se uznemirili. Sprema li im se još jedna Srebrenica? OVK uspješno internacionalizuje problem, primjenjujući staru gerilsku taktiku - što gore to bolje. Uslijedila je Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN pod rednim brojem 1160 koja je Miloševiću donijela sankcije, poziv da pregovara i da obustavi ekscesivno nasilje policijskih trupa. Obično se zaboravlja onaj dio Rezolucije koji poziva albanske lidere da „osude svaki teroristički čin“ i da „svi djelovi albanskog stanovništva Kosova moraju da upotrebljavaju samo mirna sredstva za ostvarenje svojih ciljeva“. NATO je zaprijetio vojnom intervencijom.

Milošević sa američkim diplomatom Holbrukom sklapa sporazum prema kome 2.000 međunarodnih posmatrača dolaze na Kosovo. Tamo gdje se povlače policajci pod komandom iz Beograda, položaje zaposjeda OVK. Njemački general i visoki funkcioner Sjevernoatlantskog pakta Klaus Nojman nazvao je takvu ulogu albanskih gerilaca „nesrećnom i provokativnom“.

Pregovori

Od decembra 1998. trebalo je, prema računici zapadnih zemalja, pregovarati o budućnosti Kosova. Osnovni problem je bio skoro banalan. Hajdučko-gerilski OVK nije iznjedrio pregovarača kojem bi svi vjerovali. Ali SAD insistiraju na tome da oružana formacija koju većina zapadnih zemalja još uvijek posmatra kao teroriste bude prihvaćena kao partner u pregovorima. Volfgang Petrič, austrijski političar slovenačkih korena koji zastupa EU u pregovorima, naposletku identifikuje gerilca sa najvećim kooperativnim potencijalom - Hašim Tači zvani Zmija pojavljuje se pred očima svjetske javnosti kao potpuna nepoznanica. Skoro niko više ne pamti inicijativu Zorana Đinđića iz decembra 1998. kada je predlagao kantonizaciju Kosova, povećanje stepena autonomije uz ostajanje unutar države. Albancima je smetao ostanak u državnom okviru, a ostalima sve ostalo. Napomenimo, Srbi bi u tome prošli mnogo bolje nego što bi im mogli ponuditi i Ahtisari i Zajednica srpskih opština. Odbačena je još jedna ideja koja bi mogla zaustaviti nasilje i silu.

Posljednji krug

Od januara 1999. OVK počinje sve jače da napada. Eskalacija, za koju će biti optužene srpske snage, biće taktički dio predstojećih pregovora.

U Rambujeu će se doduše pojaviti i Ibrahim Rugova, ali na čelu delegacije biće novi američki miljenik - Hašim Tači. Na srpskoj strani su pregovarali ljudi iz drugog reda i egzotični predstavnici kosovskih manjina.

Suština pregovora se vrtjela oko oprečnih ideja - Kosovo je Srbija i Kosovo nije Srbija.

Američki um je smilio kvadraturu kruga. Najveća moguća autonomija za kosovske Albance uz formalni ostanak u okviru države Srbije. Podsjetimo se da je Kontakt grupa prethodno razradila deset principa o kojima se ne raspravlja - i da ih je Beograd prihvatio, a OVK odbacila, jer je jedan od principa podrazumijevao teritorijalni integritet SR Jugoslavije. Iako je prihvatanje tih principa bio preduslov za dolazak u Rambuje, delegaciji kosovskih Albanaca se progledalo kroz prste.

Pregovori su počeli 6. februara, a prekinuti su bez rezultata 23. februara 1999.

Izgovor za bombardovanje

Na veliko iznenađenje Amerikanaca, kosovski Albanci su odbili nacrt mirovnog ugovora, pa je srpsko odbijanje bilo nemoguće pretvoriti u casus belli - u povod za rat. To će se promijeniti u drugoj rundi pregovora u martu. Tači i ostali su za ljubav Amerikaca pristali na sve, pa i na državni okvir Srbije. A srpskoj delegaciji je ostavljeno nekoliko sati da razmisli o nepoznatim klauzulama kao što je Aneks B ponuđenog papira, na kojima je pisalo da trupe Sjevernoatlatstkog pakta mogu da se kreću na cijeloj teritoriji SRJ, da su izuzeti iz sfere domaćeg pravosuđa i da će na Kosovu i u cijeloj zemlji biti stacionirano tridesetak hiljada vojnika. Oni bi nadomjestili vakuum koji bi nastao povlačenjem srpskih policijskih snaga i razoružavanjem OVK.

Zapadni mediji i političari nisu bli informisani o postojanju ovih klauzula. Uzak krug ljudi, koji je uključivao i bivšeg pacifistu Jošku Fišera kao ministra spoljnih poslova Njemačke, zadržao je za sebe informacije koje bi mogle ugroziti podršku vojnoj intervenciji. Ovaj put su rat očito željeli Amerikanci. Njemački socijaldemokratski poslanik Herman Šer je tada rekao: „Nije bilo ispravno da Vlada vjeruje i da sugeriše Parlamentu da bi ovaj ugovor Beograd ikada mogao potpisati“. A tu vladu je predvodio baš socijaldemokrata i veliki prijatelj današnje vladajuće garniture u Beogradu Gerhard Šreder. Ispalo je da je Madlen Olbrajt pronašla način da dobije to što želi. Henri Kisindžer je o ponuđenom papiru rekao: „Tekst iz Rambujea, koji je pozivao Srbe da dozvole marš NATO trupa kroz Jugoslaviju bio je provokacija, izgovor da se započne sa bombardovanjem“.

Šta se zaista zbilo u Rambujeu?

Volfgang Petrič nije tog mišljenja. On smatra da bi potpis u Rambujeu bio povoljan za Beograd. Sporazum je doduše podrazumijevao i preispitivanje narodne volje poslije tri godine. Ali ta volja nije morala da bude referendumska i podrazumijevala je pored volje kosovskih Albanaca i političku volju Srba i Srbije. Mada niko ne spori da je ponuđeni sporazum za Beograd sadržavao diplomatsku, a time i ratnu zamku, hajde da se upitamo kako bi „najskuplja srpska riječ“ izgledala da je Slobodan Milošević bio u stanju da se pokrene iz političke zemunice u koju se ukopao i da je - gutajući najveću žabu - potpisao? Kumanovska kapitulacija je ionako bila mnogo gora za srpske interese na Kosovu nego što bi Rambuje ikada mogao biti. NATO trenutno obezbjeđuje nezavisnost koju su proklamovali Albanci, a po papiru iz Rambujea čuvao bi makar u prve tri godine Kosovo kao dio Srbije. Masovnog egzodusa Srba vjerovatno ne bi bilo.

Ali to je proliveno mlijeko. Ne možeš ga vratiti u šolju.

Kada bi neko danas ponudio papir iz Rambujea (isto važi i za plan Z4 uoči etničkog čišćenja Krajine) sigurno bi ga proglasili za sveca.

Zavještanje Rambujea

Aktuelna vlast u Srbiji čini sve da odgovornost za stanje na Kosovu pripiše prethodnoj vlasti. Pri tome se prave kampanje o budućnosti Srbije. Između ostalog i zato da se ne bismo prisjećali grešaka iz bliske prošlosti. Nije li predsjednik države Aleksandar Vučić bio radikalni ministar u vladi Srbije kada nije potpisan Rambuje? I kada je potpisan Kumanovski sporazum? Da li je tada iz protesta podnio ostavku, pao u oči kao usamljeni borac za Kosovo? Ne. Ćutke je slijedio kurs Vođe.

Sporazum sa predstavnicima Sjevernoatlantskog pakta o imunitetu njihovog osoblja i slobodi kretanja na cijeloj teritoriji Srbije potpisan je februara 2016. Kako se tada zvao premijer? Aleksandar Vučić. Podsjetimo, NATO je to tražio u Rambujeu.

Sve ovo je dobro znati. Žak Širak je u ovom dvorcu prije 20 godina, patetičnim govorom, kojima su skloni francuski predsjednici, otvorio mirovne pregovore. Između ostalog je rekao: “Rijetki su momenti kada je istorija u rukama samo nekoliko ljudi”.

Kako god obrneš i okreneš, Srbi generalno baš i nemaju srećnu ruku birajući te ljude.

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )