O superheroju ili apologija vlasti

Tako je to, ko spašava svijet, hoće i njime da vlada. Pa makar i iz sjenke. Laž je da postoji spasenje koje ništa ne traži, lišeno ambicije da mu spašeni služe. Dijete u meni i dalje čvrsto vjeruje da postoji čista borba protiv zla, neopterećena teretom ambicije vlasti; i tako me goni da redovno pratim spektakularne avanture strip i filmskih superheroja. S druge strane, posmatrajući i učestvujući u društvenom životu, otkrivamo da je politička ambicija toliko neobuzdana da ni djetinjstvo ne ostavlja na miru. Priče o superheroju i njegovoj borbi protiv zlih, jesu (u stvari) još jedan politički trik kojim se aktuelni društveni poredak služi ne bi li nam podvalio i prikazao se još sjajnijim i svijetlijim, blistavijim, boljim.

Ako su nekada svijet spašavali izmišljeni heroji bez mane i straha, koji se nijesu stidjeli da pokažu svoje lice i djelo, danas ga u stripu i filmu spašavaju maskirani tipovi koji se nipošto ne žele otkriti svijetu za kojeg se toliko zalažu, a čiji je unutrašnji svijet pogodno tlo za psihijatrijsko dijagnosticiranje. Oni su djeca sa manjkom roditeljske ljubavi, njihov privatni život je emotivno nesređen i problematičan, a uz sve to imaju snažan motiv da kontrolišu i neposredno se brinu o životima drugih. Uzmimo za primjer bilo kog danas popularnog superheroja: Supermana, Spidermana, Batmana, bilo kojeg od Avengersa…

Opčinjenost superherojima odlikuje vremena krize gdje je kolektivna odgovornost svedena na minimum. Svi čekaju da rješenje za umršeni Gordijev čvor nevolja preuzme jedan, preuzimajući tako i kolektivnu odgovornost ostalih u zajednici, istovremeno ih oslobađajući od nje. Naša želja za superherojem koji bi nas izvadio frke ekvivalentna je potrebi da zanemarimo stvarnost i tako zagubimo odgovornost za sve naše akte počinjene slobodnom voljom. Tarantino je donekle u pravu kada u „Kill Bill Vol. 2“ govori o superherojima. Bilov monolog je sjajan, superheroji jesu kritika bijede čovjekovog delanja. Dok su u odjeći ljudi, superheroji su emotivno problematične osobe, kukavice jedva vidljive golim okom, nesposobni da snose teret slobode i odgovornost koju za sobom sloboda nosi. Tako shvaćena teorija superheroja je u biti kritika čovjeka. Tek kada skinu društveno prihvatljivu robu postaju dovoljno moćni da spasu druge i sebe: druge od nevolje, sebe od depresije. Potrebna im je manična akcija kao vid liječenja svoje hajdegerovski shvaćene brige. Akcija koja bi pomogla njihovom narušenom zdravlju moguća je samo kada su životi drugih dovedeni u pitanje. Superherojima, dakle, nužno je potrebna patnja drugih da bi ostvarili svoje biće. Drugima, pak, potreban je superheroj da bi ih oslobodio patnje odgovornosti.

Ono što se traži od superheroja jeste promjena aktuelnog stanja. Hajde da budemo marksisti - revolucija. Ono što je proslavilo lik superheroja jeste njegova usredsređenost da mijenja stanje u društvu, da ga vodi ka slobodi kao hegelovski duh. Međutim, superheroj nikada ne mijenja aktuelno društveno stanje, niti će to ikada učiniti. Superheroj je usmjeren na očuvanje postojećeg stanja društva, njegovih moralnih i zakonskih normi, proizvodnih snaga i odnosa. On obara zlo da bi povratio pređašnje stanje, nikako da bi ga mijenjao iz temelja. On jeste spasitelj, ali i zabavljač: spašavajući svijet, zabavlja masu, čime ih polako vraća u stanje pređašnjeg spokojstva. Njegova pojava je čista funkcija, shvaćena u smislu funkcionalističke sociologije Talkota Parsonsa, čija je svrha davanje doprinosa u održanju zatečenog stanja, po svaku cijenu. Konstantno je u dosluhu sa stubovima savremenog demokratskog društva – novinari, policija, berze, političari, naučno istraživačka djelatnost – i bez obzira što se čini da je autsajder i samouk, u pitanju je osoba koja je prilično infiltrirana u najsitnije pore društva. Naposljetku, on je metafizičko i moralno opravdanje tog sistema i te vlasti, njihov partner u konzerviranju svakodnevnog… Zamišljeni bog demokratije, neprikosnoveni čuvar vladavine masa. Njegova poruka je jasna- svijet je demokratija, demokratija je svijet, i izvan toga nema ničeg više.

Otkrivanje identiteta je poseban momenat u ovim pričama. Identitet superheroja je nerješiva enigma za njihove neprijatelje. Interesantno je da neki negativci i ne žele da fizički unište superheroja, ne žele njegovu smrt, dovoljno je samo da skine svoju masku i ništa više. Ogoljenje koje negativci traže, sadrži jednu skrivenu poruku: ogoliti lice superheroja znači ogoliti lice sistema vrijednosti koji on reprezentuje i brani. Kako lice superheroja mora ostati nepoznanica, tako i pozadina vladajućih normi i vrijednosti ostaje u mraku. Hajde sad da budemo bezobrazni: prije će skinuti gaće, nego masku. Time superheroj nije branilac istine, već branilac ideologije, tj. verzije stvarnosti koja se nameće kao konačno rješenje kombinacija svih mogućnosti. I kao takav, on je varalica.

Možda će nekom zasmetati sljedeća konstatacija, ali iznosim je sa sigurnošću: superheroji su loši vaspitači. Loši filozofi koji kvare omladinu, nadalje. Ali briljantni političari. Kao takvi, oni su čist produkt demokratije i njeni promoteri: hoće da spašavaju svijet i izbave ga od nedaća i zla.

A ko spašava svijet, hoće njime i da vlada.

( Damir Šabanović )