Branislav Lečić: U Budvi preglasni zvuci miniraju teatar

Druga sezona obnovljene verzije predstave Grad teatra, „Kanjoša Mecedonovića“, po tekstu i u režiji Vide Ognjenović (koprodukcija prošlogodišnjeg – festivala i Narodnog pozorišta iz Beograda), izvođena je dvije večeri na Terasi između crkava u Budvi.

Branislav Lečić, koji igra Furlana u ovoj postavci, predstaviće se Budvanima ovoga ljeta i kao reditelj – premijera drame „Indigo“ Dušana Premovića, koju režira i u kojoj igra uz Danicu Maksimović i Mariju Vicković, zatvoriće prvog avgusta 26. Grad teatar.

"U Budvi, sem ljepote imamo i preglasne zvuke, i to je ono što već godinama „minira“ namjeru da se od Budve stvarno napravi grad koji je teatar. Tako je danas, nažalost, i u Dubrovniku, ali se sjećam i vremena kada je postojala određena disciplina kada je u pitanju teatar – muzika se u vrijeme igranja predstava na otvorenom nije pojačavala.

"Zato je uvijek strašno kada se kultura stavlja u drugi plan, i onda postane neki višak, postane skupa, nerentabilna"

Bilo je takvih gestova i pokušaja u Budvi, ali je očigledno da zabava na cijelom ovom našem prostoru počinje apsolutno da dominira i da uzima svoj danak", kaže Branislav Lečić u razgovoru za „Vijesti“.

"Tako naš plemeniti posao, koji hoće baš to, da oplemeni ljude i prostor, biva potisnut. Ali, to je tragedija svih neosviješćenih naroda - narodi koji nemaju snage da stvore uslove za opstanak svog kulturnog bića, oni su negdje osakaćeni za budućnost.

Zato je uvijek strašno kada se kultura stavlja u drugi plan, i onda postane neki višak, postane skupa, nerentabilna, i počne o njoj da se razmišlja pijačno, trgovački. Onako „tante za kukuriku“ – daj samo da zaradimo pare."

Da li umjetnost može da istrpi taj pijačni, trgovački odnos prema kulturi?

"Umjetnost to, naravno, ne može ne trpi. Prava umjetnost mora da bude ekskluziva koja se plaća, jer je potraga za umjetničkim postignućem nešto što je privilegija. Kultura i umjetnost su ono što pozitivno utiče na sve sfere društva, njihovo zračenje je neporecivo, ne samo jednog trenutka nego i dugoročno.

"To se sve uklapa u ovaj sveopšti „koncept“ obesmišljavanja moralnih i duhovnih vrijednosti koji nam se nameće da živimo"

I ta dugoročnost, ta transcendentska vrijednost za sva vremena, to je ono što je važno i za sadašnjost i za budućnost svakog naroda. Ali, na ovim prostorima kultura i umjetnost su sa duhovnog plana prebačeni u pragmatičnu dimenziju – o tome odlučuju ljudi koji gledaju što prije da dođu do finansijskih sredstava, da time svoje mandate nekako opravdaju i pokriju, i za njih kultura nije investicija koja je isplativa.

Ali, to su ljudi sa malo vizija, i sa ograničenom percepcijom. I moram priznati da nisam mogao ni da pretpostavim da će moj život kao čovjeka koji se bavi umjetnošću najzad doći do te tačke, koja je za mene neočekivana – da shvatim da je jeftinoća vremena pojela kvalitet duhovnog opredjeljenja s kojim sam pošao kada sam se opredijelio da se bavim pozorišnom umjetnošću. Ali, i to se sve uklapa u ovaj sveopšti „koncept“ obesmišljavanja moralnih i duhovnih vrijednosti koji nam se nameće da živimo."

Da li su nedavni izbori u Srbiji pokazali da demokratska opcija nije bila svjesna stvarnosti koju je proizvela?

"To je apsolutno tako – što god mislili, što god konstruisali, i koliko god analitički pokušavali to da sakrijemo, poraz Demokratske stranke koja je bila rodonačelnik promjena upravo je u toj bezbrižnosti, u tom samozaljubljenju, u neosviješćenosti koji joj je zadatak.

"To što će Srbiju sada da vode neki drugi ljudi koje mi ne volimo, to je naš problem, ali nije problem demokratije"

Ne možemo da kažemo da je demokratija poražena. Ne, nije, upravo je obrnuto - ona je pobijedila. Jer, ako jedna strana počne da spava, bez obzira na to kako se promoviše, a u suštini, zapravo, usporava reforme i transformaciju društva u jednu ozbiljnu pravnu državu, onda mora da izgubi.

To što će Srbiju sada da vode neki drugi ljudi koje mi ne volimo, to je naš problem, ali nije problem demokratije. To je njen zakon, i to upoznavanje demokratskih postulata počelo je da djeluje upravo na nedavnim izborima u Srbiji.

Moramo da se pomirimo s tim da više ništa što ne zaslužuje punu pažnju građana, u smislu građanskog interesovanja i vjerovanja u tu političku opciju, više neće pobjeđivati, svidjelo se to nama ili ne."

Ko je, zapravo, doveo na vlast ljude koji su saučesnici, akteri i simboli Miloševićevog režima - DS svojim ponašanjem, ili glasovi građana, odnosno odsustvo glasača upravo te vicilne, građanske opcije?

"To je povezano – demokrate su svojim ponašanjem izgubile strasnost i povjerenje svojih glasača. Ako čovjek na takav način pristupa izborima - da može da izađe da glasa, a i ne mora, jer već ima iskustvo da se suštinski neće ništa naročito poboljšati u njegovom životu, onda se ispod toga kriju veliko nezadovoljstvo, gubitak nade i apatičnost.

I onda je, naravno, sasvim prirodno da se tim „ne mora i nije bitno“, otvori prostor da nahrupe oni kojima je do vlasti i te kako stalo. Dakle, demokrate su svojim ponašanjem dovele na vlast stare – zato što su se udaljili od suštinskog interesa građana da učestvuju u promjeni društva kao aktivni sudionici, a ne kao drugorazredna građanska ekipa."

Kako lično, kao neko ko je s početka devedesetih, još od Terazijske česme bio na ulici, organizovao i davao veliku podršku borbi protiv ratnog režima, podnosite činjenicu da vam je Tomislav Nikolić sada predsjednik, i da je trio Dačić – Nikolić – Vučić opet na djelu?

"Mislim da to, u stvari, nije tema. Nikolić, Dačić i Vučić su nametnuta tema, oni su došli kao posljedica slabosti demokratskih snaga da u Srbiji izvrše reforme do kraja, da otvore potpuno novi put percepciji i stabilnoj demokratiji koja u sebi ipak nosi jedno pravdoljubivo društvo.

"Podržao sam Tadića i DS, jer mislim da pripadam tom timu, i da treba da budem sa njim i kada je teško, i kad nije svjestan, i kad gubi kompas"

Stvar je u tome što kod nas politička elita, u DS prije svega, bez obzira na to što sam suštinski pripadnik toga, ali nisam nekritičan i ne smijem da budem, pošto nisam zainteresovan samo za stranku, nego za cijelo drtuštvo, nije brinula upravo to - o cjelini društva.

Ona je poslije izvjesnog vremena, nažalost, izgubila suštinski kontakt sa građanima i svojim glasačima. Kažem to jasno, iako sam svojim prisustvom dao podršku stranci i Borisu Tadiću, i to ne samo zbog toga što je DHSS, gdje sam sada, koalicioni partner.

Podržao sam Tadića i DS, jer mislim da pripadam tom timu, i da treba da budem sa njim i kada je teško, i kad nije svjestan, i kad gubi kompas. To je, prosto, moj životni stav - ja sam u suštini neki borac za izgubljene bitke.

Moj stav je i to da nisam usko politički zainteresovan, nego sam zainteresovan da se demokratija stabilizuje u Srbiji, da to postane jezik komunikacije, i političke, i svake druge, i da se otvori prostor za jedno ozbiljno i civilizovano društvo.

Prema tome, nemam ništa protiv Nikolića, Dačića i te koalicije – oni jesu eho prošlosti, ali su se u međuvremenu „presvukli“, transformisali, bez obzira na to da li se u politici iko zaista transformiše. Lično mislim da ne, i to je globalna tema za sve političare.

Ali, ovdje govorim o percepciji građana - ta promjena koju je obavio Dačić sa svojim socijalistima je evidentna. On je počeo da pokazuje lice onoga što je Sloba nosio na jedan način koji je bio intiman – ne mislim ospoljen, jer Dačić nema tu moć, nema ni taj uticaj, niti je ovo to vrijeme, ali počeo je da pokazuje reskost, jednu određenost u stavovima koja pomalo diže dignitet i osjećanje muškosti srpskoj naciji za ono što je pregaženo, i to je dobar dio njegovog uspjeha."

Šta je druga strana priče – da li građani imaju snage i hrabrosti da se izbore za društvo i državu bez korupcije, za vlast koja ih neće stopostotno lagati i obmanjivati?

"Svaki čovjek mora da bude svjestan da i on, svojim pojedinačnim gestom, svojim činjenjem ili nečinjenjem može da propravlja demokratski kapacitet svoga društva. Najprije time da vidi koje su mu slabosti, i da o njima otvoreno govori, a ne da u njima i lično učestvuje.

"U svakom smislu, treba nam samodostojanstvo i hrabrost - ljudi koji su spremni da uđu u borbu, konflikt, ali ne samo zarad konflikta"

Tu nema alibija za intelektualce i za ljude koji su na bilo kojoj poziciju u društvu da se sakriju. Kad budemo shvatili da ne smijemo da se krijemo pred autoritetima političkih lidera, zbog toga što neko drži vlast, finansijsku i ostalu moć, nego da moramo da reagujemo na svaki oblik pritiska i nepravde, tek onda možemo da govorimo o nekim suštinskim promjenama.

Ovo vrijeme pripada ljudima koji se ne plaše, i onim političarima koji ne bježe da im se istina surva u lice, koji priželjkuju da sretnu pametnog čovjeka koji će reći što zaista misli, čovjeka koji će da konkuriše, koji je bogat idejama.

"Naše društvo treba da bude nemirno, i intenzivno u tome da se bori za pravdu, istinu, hrabro da lovi sve lažove i sve prevarante"

U svakom smislu, treba nam samodostojanstvo i hrabrost - ljudi koji su spremni da uđu u borbu, konflikt, ali ne samo zarad konflikta, nego suštinski, s argumentima, da bi zaista uradili nešto bolje, i da bi u svakom segmentu društva otvorili utakmicu.

Ta utakmica nije „uznemiravanje“ društva, kako naši političari to žele da predstave. I ne treba niko da nam pjeva da naše društvo treba da bude mirno, ne. Naše društvo treba da bude nemirno, i intenzivno u tome da se bori za pravdu, istinu, hrabro da lovi sve lažove i sve prevarante, bez obzira na kom su položaju i koliko im je ime.

Jer, samo takvo društvo ima šanse da nađe svoje mjesto u ovoj civilizaciji koja je, sama po sebi, vrlo napeta i neizvjesna."

Šta je, po Vašem mišljenju, najveća greška DS?

"Ta samouspavanka o tome da smo mi građani, da smo elita, da smo pobjednici, da smo rodonačelnici demokratije, da smo mi ti koji su, u stvari, najpametniji u srpskom narodu, da smo mi ti koji kroje sudbinu tog naroda...

"Više nije dovoljno samo marketinški živjeti na prošlosti i samo reklamirati demokratiju"

Takva razmišljanja i postupci na kraju se završavaju u jednoj nereformistički opredijeljenoj partiji, koja više nije beskompromisna kako bi trebalo da bude, i kao što je bila u vrijeme Zorana Đinđića, nego postaje jedna buržoaska partija samozadovoljna sobom, nekomunikativna, i bez ozbiljne svijesti o svom zadatku. I to se kaznilo.

Građani nisu izabrali Tomu ili Dačića, ti njihovi vjerni navijači nisu bili dovoljni da oni pobijede. Ovdje su razočarane demokrate nebirajući, i stavom – pa da vidimo sada gospodo koliko ste samozaljubljeni, pokazali DS gdje mu je mjesto.

To, zapravo, znači da više nije dovoljno samo marketinški živjeti na prošlosti i samo reklamirati demokratiju, nego to treba i konkretnim djelom pokazati.

( Vuk Lajović )