Očekujući goste i kišu, Njeguši žive svojim životom

Kad dođeš u Njeguše, ako to bude po Petrovu dne i još oko podne kad je sunce najviše, pomislićeš da je tu bez mjere dosadno od sređenosti i lagodnosti života. Iz hladovine se prenu da vide jesi li samo puki prolaznik ili ćeš ipak zastati da probaš pršutu, sir, med...

Učini se prolazniku da je jedini i najtrudniji posao stanovnika nadaleko poznatog katunskog sela jedino to da primirišu pršutu, probaju sir i med i da ih uz vitešku zdravicu i držanje metnu u ceger neznanca.

Iako se ne pretrgoše od teških poslova to je samo tako naizgled pa kad u ove sparne dane svratiš u nečije dvorište ili kafanu, a na Njegušima je to gotovo isto, i zatražiš čašu vode odvrnu se i suve slavine i njeguški govor i poteče priča života.

Iz kratkog razgovora sa Nikom Kadijom sve postaje jasno.

“Kako se živi na Njeguše, Niko?”

"Šta je tu razlika između mene i njih, osim što oni nemaju fiskalnu kasu”, kaže uz osmijeh vlasnik restorana “Zora”

“Odlično ko oće da radi, ima svega.”

“A ima li vode?”

“Ima kupovne”.

Duhoviti Niko jednako spretno i kratko odgovora na sva pitanja.

“Koliko imate kafana?”

“Koliko kuća. Svaka prodaje pršutu, sir i med. A uz to ćeš u svakoj dobiti i domaću rakiju ili ledno pivo. Šta je tu razlika između mene i njih, osim što oni nemaju fiskalnu kasu”, kaže uz osmijeh vlasnik restorana “Zora” i žurno odlazi da vidi je li kako valja uslužena grupa turista iz Rusije.

"Skupljiv život no u Barseloni

Da bismo do kraja oprobali Nikov refleks za brze odgovore, pitasmo ga i koliko imaju crkava.

“Napravili su vodovod, ali od toga nema ništa. Prošlog ljeta sam kupio 35 cisterni vode"

Kaže 17. A kad mu rekosmo da su nam njegove komšije rekle, neko 16, a neko 18, Niko će opet svojski:

“Piši 17, pa kome ne odgovara, neka dođe da broji”, zbori Niko.

A baš voda i kupovna i domaća je glavni problem Njeguša, uz pregršt drugih.

“Napravili su vodovod, ali od toga nema ništa. Prošlog ljeta sam kupio 35 cisterni vode. Ovđe je skuplji život no u Barseloni”, kaže Niko za tren zaboravljajući ono od maloprije da na Njegušima ima svega ko hoće da radi.

Njeguška svakodnevica

Njegov blizak rođak vlasnik restorana “KADMI” Milo Kadija britko i bez zadrške govori o njeguškoj svakodnevici.

Problem je i to ko je registrovani ugostitelj i plaća porez a ko na “divlje” preuzima goste

“Prošle godine su opljačkali pare. Potrošili za vodovod 360 hiljada eura, došao ministar Simović, pustili česmu najeli se i napili i otišli a mi dan-danas vodu kupujemo u cisterne sa Cetinja. No je ni tamo nema.

Mlađani gradonačelnik troši pare i ploča trgove hercegovačkim kamenom, a grad mu nema vode. Kažu daju višak vode iz Podgora Budvi. Kakav višak kad na Cetinju nema ni za piće”, kaže Milo.

Nije voda jedini problem Njeguša. Problem je i to ko je registrovani ugostitelj i plaća porez a ko na “divlje” preuzima goste i u garažama i podrumima ostvaruje neoporezovanu dobit. Gunđaju o tome vrlo mrzovoljno Njeguši.

"Da sam se ja pitao, princ ne bi dobio ništa"

S jednakom voljom pričaju o komšiji s plemićkim zvanjem princu Nikoli Petroviću. Izdanak znamenite loze prošle godine dobio je kuću u kojoj je rođen njegov prađed posljednji crnogorski gospodar kralj Nikola.

“E, on će nas spasit. Da sam se ja pitao, ne bi dobio ništa”, kaže Niko Kadija.

A njegov rođak Milo se pita “kakav je to Njeguš i Petrović kad 'oće da pravi kuću u Bajice”.

Ako je zatvaranje škole znak nestajanja života u jednom kraju, onda su Njeguši na putu da postanu izletište.

Stara škola usred naselja potpuno je zapuštena a u drugoj u kojoj je donedavno zvonilo za kraj školske godine, dočekala su samo dva đaka. Kažu od jeseni na njoj će visiti katanac.

Đaka i omladine sve manje, a sušara i ugostiteljskih objekata svih vrsta sve više.

Motorom u devetu deceniju

Iako nije odatle, neizostavni znak u pokretu Njeguša je i Andrija Bajević koji se na žestokom mopedu već zaputio u devetu deceniju.

Nijesu motori jedini Andrijin merak. Nekada je znao za noć da “ukarta stado ovaca”

“Vozim motor posljednjih 65 godina a imam 81 i bogami se još ne dam pokojim kolima. Do sada sam promijenio četiri “Tomosova” i dva milicajska. Stizao sam i do Podgorice, a u Kotor se često spustim. Pustim ga na ler niz strane da prištedim malo goriva. Dosadi mi ženina priča, ja na motor i aj zdravo do doveče”, kaže maleni čiča iz katunskog sela Resna.

Pitamo vremešnog Andriju kako smije na ler niz kotorske strane, a Niko uz osmijeh dobacuje. “Ne bojte mu se, vješt je on, mada često ispravi put”, smije se Niko, a Andrija uz osmijeh dobacuje: “Donesi mi jedan 'bek' (beks) pa ti neka priča”.

Andrija Bajević u Njegušima (Foto: Vesko )

Nijesu motori jedini Andrijin merak. Nekada je znao za noć da “ukarta stado ovaca”.

“Prodao ja po 100 dinara 25 ovaca. Na Lovćen sam dobio još 350 dinara i sve to za jednu noć ukartao na Čevo”, kaže Niko, iskapi “bek” i sjede na motor kao da tek kreće u drumovanja.

A na mopedu nalik poštarskom kao jatagan zapasan štap. Kaže kad ga motor izda, on mu je vjeran saputnik do kuće ili kafane, zavisno na koju je stranu svijeta krenuo.

U Tomovu kuću u svako doba

Iako to radi pune četiri decenije svaki dan, a ljeti i po nekoliko puta za sat, kustos Rako Popović u Njegoševoj kući jednako upečatljivo kao prvi put izgovara davno naizust naučeno štivo o znamenitim Petrovićima.

“Bilo sve dogovoreno sa Elektroprivredom, ali u posljednji čas stigao glas sa Njeguša da neki Holanđanin hoće da preuzme hotel"

Nije mu muka da u svako doba otvori kuću velikog pjesnika, pa je ispod radnog vremena muzeja flomasterom dopisao broj svog telefona. Da pozove svako ko je voljan da vidi zidove i okna koji su zapamtili Rada Tomova.

Jedino Raku smeta ruglo i dvorišta u kojem su prve korake načinili svi vladari iz kuće Petovića i cijelih Njeguša, zapušteni hotel. A u hotel, koji je kada je radio, kako kaže Rako, imao preko 150 ležajeva, u posljednjih 20 godina niko nije ušao i danas liči na sve, osim na ugostiteljski objekat nekada B kategorije.

Njegoševa rodna kuća (Foto: Vesko Belojević)

Milo Kadija je htio da ga zakupi prije desetak godina, ali ga zeznuli zemljaci i komšije.

“Bilo sve dogovoreno sa Elektroprivredom, ali u posljednji čas stigao glas sa Njeguša da neki Holanđanin hoće da preuzme hotel i da za uzvrat riješi problem sa vodom. Kažu meni u Vladi strani investitor ima prednost i ja odustanem. Nije tu bilo nikakvog stranca, nego su samo htjeli da ja ne uzmem. Hotel je i danas tu, a đe su voda i strani investitor neka kažu oni”, kaže Milo.

Pošta kao usred Sirogojna

Od nekadašnjeg skromnog i jednostavnog života ovog lijepog katunskog sela gotovo da nije ostalo ništa. Ono danas liči na vašarište. Tezga do tezge, a na njima osim rijetkih suvenira sa državnim obilježjima i flašica u stotinu oblika sa “domaćom” lozovačom na skoro 800 metara iznad mora, gotovo ništa što predstavlja nasljeđe tog prostora.

“Imam sa Poštom ugovor da obavljam poštarske usluge od računa i pisama do penzija i da usput, da bih sebi obezbijedila platu, mogu da prodajem i ove suvenire"

Tezge zatrpane šarenim džemperima, kapama, čarapama ... kao usred Sirogojna ili negdje u podnožju Karpata. I pošta pretvorena u prodavnicu “domaće” vunene radinosti. Zakrvile se komšinice zbog toga, toliko da je stiglo i do gradonačelnika Bogdanovića.

“Ja samo pitam ima li u svijetu državne institucije da se u njoj prodaju džemperi i čarape. Ja tu držim tezgu 13 godina i hranim porodicu, a ona je evo tri godine u tezgu pretvorila poštu. Malo joj je i to nego hoće moju da ukloni”, kaže Zorica Marković.

Komšinica koja jednako ljubazno nudi suvenire koje je izdala Pošta i džempere sapletene negdje daleko sjevernije Dragica Radonjić kaže da je sve po propisima.

“Imam sa Poštom ugovor da obavljam poštarske usluge od računa i pisama do penzija i da usput, da bih sebi obezbijedila platu, mogu da prodajem i ove suvenire. Sve je regulisano ugovorom”, kaže Dragica uklanjajući džempere sa poštanskog sandučića.

Galerija

( Mićo Babović )