Svjedok iz samog "srca tame"

Ja kažem da je Rodžer Kejsment uradio ono što je morao. Umro je na vješalima, ali to nije ništa novo.

V.B. Jejts

Najnoviji roman najslavnijeg peruanskog pisca, objavljen upravo u godini kada je postao nobelovac, Keltov san (2010 – El sueño del celta), potvrđuje mnoge već odavno znane spisateljske vrline Vargasa Ljose, a dodaje tom spisku i još po nešto iz onog repertoara zrelih majstora, koji više ne uživaju toliko u moći da “uzdrmaju” čitaoca, koliko u umijeću da ga dobro zamisle.

Istorijska re-konstrukcija

Ovaj roman je jedna vrsta istorijske re-konstrukcije, a taj romaneskni hibrid (maska klasičnog istorijskog romana plus tok svijesti, ali i druge narativne strategije karakteristične za duh visokomodernističkih književnih bravura) je teren gdje se Ljosa već jednom veličanstveno potvrdio. Mislim na roman Rat za smak svijeta (1981 – La guerra del fin del mundo), koji, je po mnogo čemu nagovještaj poznog Ljose.

Odnosno, taj romana je “tačka prekida” u Ljosinoj književnoj biografiji: tu je liberal voljan konstrukciji zamijenio ljevičara koji je volio temeljno da de-konstruiše stvari. I, ta “tačka prekida” (ili tačka susreta) dala je najsavršeniji Ljosin roman. Rat za smak svijeta se ravnopravno uključuje među odista velike romane druge polovine dvadesetoga vijeka.

Rodžer Kejsmit

Ljosa je u Keltovom snu odabrao jednu zanimljivu, kontroverznu, ali i krajnje živopisnu ličnost s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka – Irca Rodžera Kejsmenta. Ko je bio Kejsment? Nakon, za duh epohe manje više uobičajeno tegobnog i nesrećnog djetinsjtva (rana smrt majke, katolkinje udate za protestanta, a koja je i sina tajno krstila po katoličkom obredu, a što neće biti baš nevažan detalj u njegovom životu), Kejsment je postao britanski diplomata, i to sa svjetskom slavom pravednika i neustrašivog zaštitnika potlačenih.

Antikolonijalistički stav dominira u “Keltovom snu” – makar trag onog nekadašnjeg, angažovanog Ljose, “jakobinca” iz sedamdesetih

Otkrivajući i svjedočeći kolonijalno-izrabljivačke nepravde u Africi i Južnoj Americi postaje svjetska zvijezda. Ali, kada je svoj antikolonijalni svjetonazor upotrijebio da osmotri “svoje dvorište” shvatio je da je i njegova Irska kolonija. I to upravo zemlje čijoj diplomatiji on služi. Postaje irski nacionalista, romantično zagledan u mitsku prošlost, opčinjen gelskim jezikom koga, uzgred, nikad nije naučio. Premda je poznavao nekoliko dijalekata kongoanskih ili amazonskih plemena. Uz sve to, da kontroverza Kejsment bude što veća bio je i homoseksualac, iako i danas mnogi tvrde da su pasusi u njegovom dnevniku koji to potvrđuju zapravo intervencija britanske tajne službe iz dana kada su u domaćem javnom mnjenju što više htjeli ocrniti Kejsmenta.

Ako je za tim i bilo potrebe – budući da je Kejsment 1916. uhapšen i osuđen na smrt zbog saradnje sa Njemačkom u jeku Velikog rata. Kejsment je spadao u onaj krug irskih nacionalista koji su zagovarali aktivnu saradnju sa Njemačkom kao istorijski i politički, najvećim neprijateljem Britanije. Oni su Prvi svjetski rat vidjeli kao idealnu priliku da Irska dođe do nezavisnosti. Ali, iako je bila značajna, ta struja nikada nije bila dominantna. Irci su, zaneseno, krenuli u Uskršnji ustanak, koji se Kejsment iz sve snage trudio da spriječi – vjerujući da jedino ima smisla akcija sinhronizovana sa Kejzerovim trupama. Ironično, Britanci su Kejsmenta nazivali jednim od vođa i planera Uskršnjeg ustanka.

Ljosin junak je utamničen, godina je 1916, i Kejsment je osuđen kao izdajnik Britanije na smrt

Kejsmentovi izvještaji – onaj iz Konga i onaj iz Amazonije – planetarno su odjeknuli. Zahvaljujući njegovim izvješćima, kolonijalizam je postao tema broj jedan među tadašnjim evropskim intelektualcima. “Otkrivano” je principijelno mišljenje – za zvjerstva ne postoji opravdanje, ko god ih činio, i ko god bio žrtva.

Antikolonijalistički stav dominira u “Keltovom snu” – makar trag onog nekadašnjeg, angažovanog Ljose, “jakobinca” iz sedamdesetih. Iako su mnogi vjerovali da je kolonijalizam mrtav, danas je očito da su samo promijenjene metode starih i novih kolonijalnih sila – a da su ciljevi ostali, manje-više, isti. Nema više mučenja domorodaca, danas se u iste svrhe mnogo više postiže televizijom i drugim demonima.

Tri kruga zla

Ljosin junak je utamničen, godina je 1916, i Kejsment je osuđen kao izdajnik Britanije na smrt. Čak ni čuvar ne želi da komunicira sa njim – nekadašnji Pravednik, od kralja nagrađen plemićkom titulom, miljenik javnosti, čovjek koji je svojim gestom omogućio jednu vrstu provjetravanja savjesti tadašnjeg Zapadnjaka, sada je najprezreniji čovjek u imperiji. Ipak, mnogi intelektualci su potpisali peticiju za pomilovanje – ali saznajemo, što će posebno zaboljeti zlosrećnog Irca – među njima nije bilo imena Džozefa Konrada.

Ljosin Kejsment svojim životom i djelovanjem otvara tri kruga zla: Kongo, Amazonija, Evropa. U rekonstrukciji Konga i Amazonije, Ljosa se – intonacijama, diskretnim posvetama, maštovitim poigravanjima – oslonio na provjereno književno rodoslovlje, koje je dobrim dijelom i zaslužno za konstituisanje herojskih antikolonijalistričkih pokreta iz sredine XX vijeka. Od Konrada do latinoameričkih velikana poput Hoze Marije Argedasa, Žorži Amadua ili Manuela Skorse (Zvona za Rankas).

Jedan od takvih detalja je i londonski susret sa Konradom, koji je Ljosi poslužio za efektnu minijaturu, koja podsjeća na starog, razigranog Ljosu, vraški vještog pisca kojeg su iritirala sva moguća narativna ograničenja. Kejsment je, naime, sreo Konrada u Kongu. Pun poleta i velikih ideja kreće u džunglu. Vraća se kao sjenka. Došao je do “Srca tame”. Promijenjen čovjek.

Na tragu Kejsmentovog otkrivanja korijena i “svoje” Irske, ispisuje Ljosa u ovom romanu svojevsrnu fenomenologiju nacionalizma

U Londonu, pisac veličanstvenpg “Srca tame”, na Kejsmetovu pohvalu, kaže – Trebalo ja da vas potpišem kao koautora… I otuda je Ljosino pisanje o kongoanskom paklu tako - konradovsko.

Na kraju, nakon dva pakla na dva kraja svijeta, Zlo se vraća kući. Evropa, Prvi svjetski rat, klanica “na domaćem terenu”. Taj sloj je dat “prigušenije”, nema mjesta egzotizmu, sve je surovo i sivo. I sasvim u skladu sa Kejsmentovopm agonijom, njegovim životnim i političkim brodolomom.

Čuvar koji ipak počinje da komunicira sa svojim zatvorenikom, ispričaće priču o smrti sina na nekom evropskom frontu. Ta komunikacija otvara neku vrstu nemogućeg spasenja i za tamničara i za njegovog osuđenika.

Na tragu Kejsmentovog otkrivanja korijena i “svoje” Irske, ispisuje Ljosa u ovom romanu svojevsrnu fenomenologiju nacionalizma. Daleko od olake deklarativne osude, više pokušavajući da odgonetne one tanane psihološke mehanizme koji nejasne slike djetnjstva, toplotu starih priča i radost drevne muzike pretvaraju u krutu ideologiju.

Priča o nerazumijevanju

Zanimljivo objašnjenje Ljosa “pronalazi” i za pretjeranost nekih opisa seksa iz dnevnika – vjeruje da je mnogo puta Kejsment u dnevnik zapisivao imaginarne doživljaje

Kejsment je, nema sumnje, privukao Ljosu upravo ličnom kontroverzom. Doima se kao idealna ličnost za meta-esej o dvostrukosti. Pisac sugeriše neku vrstu višestruke ličnosti. A što je akcentovano maksimom koju Ljosa uzima za moto romana (Niko od nas nije jedno biće, već mnoga u nizu. I te ličnosti koje se smjenjuju, izbijaju jadna iz druge, obično imaju među sobom vrlo neobične i čudnovate protivrječnosti; Hose Enrike Rodo, Motivi Proteja).

Pri čemu ta vrsta upotrebe lika ne djeluje sasvim korektno. Naime, Kejsment je konsekventno moralan, principijelan, hrabar i nepokolebljiv. Ne popušta pred novcem, privilegijama, pokušajima da ga se pacifikuje po svaku cijenu. Dakle, jasno je da je riječ o vrlo dosljednom čovjeku.

Kao ilustracija “dvostrukosti” uzima se njegov seksualni život, prilično nekonvencionalan, bolje reći skandalozan po mjerama onoga, a dobrim dijelom i ovoga vremena. No, Kejsment je bio čak prilično društveno stidljiv, pa se ne uklapa u klasični lik “javnog” razbludnika.

Zašto se to predstavlja kao dvostrukost? Da su u njegovom dnevniku bili „uobičajeni“ zapisi o prostitkama to bi bio, eto tako, „znak epohe“, džentlmenska stvar koji bi pominjali tek biografi skloni suvišniom detaljimna. Ali, kako je u Kejsmentovom slučaju riječ o tamnoputim momcima iz Afrike i Amazonije, onda je stvar „skandalozna“. Ljosa je „odabrao” ubjedljivo, književno ubjedljivo (a to je jedino važno) objašnjenje za Kejsmentov homoseksualizam. Moć konteksta: golotinja i ogoljenost kolonijalnog svijeta – nasuprot zakopčanosti evropskog svijeta – omogućili su Kejsmentu da otkrije i tu dimenziju samoga sebe.

Zanimljivo objašnjenje Ljosa “pronalazi” i za pretjeranost nekih opisa seksa iz dnevnika – vjeruje da je mnogo puta Kejsment u dnevnik zapisivao imaginarne doživljaje, izvlačeći uživanje iz samog čina izgovaranja/zapisivanja. Objašenjnje pisca, zar ne?

Kejsment je takođe i višeslojna priča o nerazumijevanju. Priča o tome kako se čak i častan, hrabar i pametan čovjek lako može zaglibiti u močvari istorijskog usuda, i uopšte, vjerovanja u takvo što. Ta Istorija (sa velikim i) postaje posebno problematična kada ljudi, pa i oni vrijedni, povjeruju da su s Njom “na ti”.

Kad počnu da vjeruju da razgovjetno čuju sve što im Istorija govori i što Ona očekuje od njih... Uostalom, svaki tiranin ovoga svijeta – ma kako žovijalan ili jeziv – vjerovao je da igra neodoljivi tango sa Istorijom. Izgleda da je ona od onih plesača koji svoje partnere – gaze… O toj vrsti nerazumijavanja. O moći himera djetinjstva i prikraćenosti, koje ponekad obilježe čovjeka kao onaj monstruozni žig koji je Kejsment gledao na tijelima amazonskih robova.

(„Keltov san“, Mario Vargas Ljosa, Nova knjiga, Podgorica, 2012. Prevod – Ljiljana Popović Anđić)

( Balša Brković )