U ime naroda, za račun Familije

Sve porodice u Crnoj Gori su nalik jedna drugoj – plaćaju danak Familiji“.

Grafit u Podgorici

Prva rata za dugove KAP-a je došla na naplatu i stručnjaci u Vladi su iznašli još neviđeno rješenje za punjenje budžeta. Mora im se odati priznanje za kreativnost, jer se uprkos krizi u mnogim zemljama, još ni jedna vlada nije sjetila takvog mehanizma. Ili, prosto, nisu imali obraza, ili su znali da će snositi odgovornost, i nisu se usudili da građanima, svojim biračima naplaćuju tuđe dugove i prodaju maglu.

To nije tek fraza. Naša Vlada već ima ekspertizu. Svaki potrošač električne energije skupo plaća dio te magle. I sve je transparentno. Na računima čak piše koliki su troškovi raznih gubitaka i koliko tačno plaćamo robu koja nam nikada nije isporučena. Maglu. A keš je konkretizovan u Prvoj banci.

Pošto se to primilo, znalci u Vladi su se odlučili na sljedeći korak. Po euro na mobilne, kablovsku, brojila. Tako je naša pametna Vlada poslala Skupštini predlog zakona, neki poslanici su pričali u trajanju od par sati, što po odborima, što pred svima, u etar, a zatim ga je većina usvojila prostim dizanjem ruku. Predsjednik potpisao. Gotova stvar.

Zar to nije ljepota jedna, kad sistem tako efikasno funkcioniše i odluka se sprovodi od vrha ka dnu, bez ikakvih trzavica, jer su institucije zarobljene privatnim interesima pojedinaca.

Onda su se građani pobunili. Ostala je samo jedna institucija u državi koja je mogla da stavi tačku na pljačku – Ustavni sud. Za četiri dana je skupljeno preko 30.000 potpisa da se ukinu takse euro po euro i naplata gubitaka na računima za struju koje su nam nametnuli Vlada i Skupština.

Toliki broj zainteresovanih građana koji smatraju da je odluka vlasti nepravedna je trebalo da stvori moralnu obavezu za Ustavni sud da odmah donese odluku, kad se već sudije nisu same sjetile da pokrenu postupak po službenoj dužnosti i savjesti.

Iz suda tu obavezu nisu osjećali, saopštili su da inicijativa nije prioritetna i doći će na razmatranje po redosljedu prijema. Onda smo pozvali poslanike da je potpišu i time formalno pokrenu postupak kojim se sud obavezuje da na prvoj narednoj sjednici donese odluku.

Onda je sud zatražio mišljenje Skupštine i sam joj propisao rok od mjesec dana. Ne dva, tri ili pet dana, već trideset. I ne samo što je apsurdno pitati Skupštinu koja je usvojila zakon slaže li se sama sa sobom, već je i formalno neosnovano, jer zakon kaže da sud može, a ne i da mora tražiti stav druge institucije. I čekati ga. Do kraja jula, a zna se da su sudije na odmorima u avgustu, pa neće stići prije septembra, a pitanje je hoće li i tada … a do tada, neka narod plaća.

I čemu sav taj marifetluk?

Jer su institucije zarobljene. Jer svi znamo da je Milo Đukanović dogovorio prodaju KAP-a, a dugovi su stigli na naplatu. I znamo da je Igor Lukšić obična marioneta, okružena čuvarima i poltronima. I da će Ranko Krivokapić, kao i uvijek, sarađivati, jer su mu mnogo dali da bi ih se ikada smio odreći. Da će skupštinska mašina sve da izglasa ostavljajući opoziciju nemoćnom, poraženom po ko zna koji put. Znamo da će Filip Vujanović potpisati, jer taj gest niko neće ni primijetiti.

Znamo i da školski drug, predsjednik Ustavnog suda Prve familije, bivši ministar, poslanik i član upravnog odbora, i ostali ne postavljaju pitanja. Ćute. Izvršavaju. Milan Marković, predsjednik i sudije Miraš Radović, Miodrag Iličković, Miodrag Latković, Desanka Lopičić, Đole Sekulović i Fetija Međedović.

Svi oni se kriju iza institucija. Vlade. Skupštine. Ovoga i onoga odbora. Suda. Stavljajući formu ispred suštine ili direktno kršeći zakone oni skrivaju svoj kriminal i svoje okove. Sve čine čine da nas uvjere da nisu zarobljeni dok igraju kao lutke na koncu.

Pridružuju se i nazovi opozicionari koji od zarobljene Skupštine traže da usvoji zakon kojim će poništiti zakon koji je nedavno donijela. U pomoć su im priskočili kvazi nezavisni eksperti objašnjavajući da je sve uzalud, jer se nikada ništa neće promijeniti, jer se ovdje ništa ne mijenja, pa je bolje da ćutimo, da ništa ni ne pokušavamo.

Ali ako i sada budemo ćutali, šta poslije? Sada plaćamo prvu tranšu dugova KAP-a. A šta kad dođe druga i treća i … Računaju da ćemo do tada da se naviknemo na ovo i zašto onda ne bi platili još. Uslijediće povećanje PDV-a, novi rebalans budžeta i otpuštanja administracije. Dokle? Davno smo mislili da postoji granica, ali što više imaju, oni sve više žele. I uzimaju.

Mi ne možemo odustati, jer perspektive nema, njihove magle i laži traju samo do poslije izbora. Još koji dan pa će početi da otvaraju skice puteva, i ponovo obećavaju fabrike i nova radna mjesta. A iza scene će da našim parama kupuju glasove sirotinje: socijalom, opraštanjem računa, staračkim naknadama, poljoprivrednim kreditima i obećanjima, obećanjima, obećanjima…

Nemamo pravo da odustanemo od traženja realne alternative za nas i našu zemlju, jer mi moramo ovdje da živimo. Ovaj narod je poznat po tome da je vjekovima ćutao, ali kada bi se jednom pobunio, uvijek je izlazio kao pobjednik. A počelo je. Svakoga dana sve više ljudi pruža otpor. Štrajkovi, blokade, protesti, akcije, zahtjevi… Širi se i neće stati, jer na svakom koraku ima razloga za pobunu.

Da ova zemlja ne bi došla do bankrota, novac se mora vratiti u budžet, a kriminalci u zatvor da ne bi oni i njihovi poltroni donosili odluke u ime svih nas i naše zemlje. Moraju se postavljati temelji pravne države u kojoj posao ne zavisi od veze sa vlašću, već sposobnosti, a svako ima pravo na pravedno i efikasno suđenje. Pa i ove sudije koje nama danas sude.

Zato se mi ne borimo protiv institucija, već za njihovu slobodu. Zato pojedincima ne smijemo dozvoliti da se kriju iza statusa i simbola, funkcija i velikih riječi, već se mora utvrditi individualna odgovornost. Da se ne zaboravi i ne oprosti, jer “tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija”! Dužnost i nasušna potreba, jer će tek da nam cijede euro po euro…

( Vanja Ćalović )