Murseljević za "Vijesti": Splet lica, mjesta, vremena i prostora na jednoj fotografiji

Fotografije Damira Murseljevića pružaju splet trenutaka i likova koji se dese na jednoj fotografskoj rolni filma. Multimedijalni umjetnik prikazuje različita mjesta i ženske likove koji se na njegovim fotografijama preklapaju i daju potpuno drugačiji doživljaj posmatraču, a preplitanjem, naizgled, poznatih lica i pejzaža, razbija vremenske i prostorne granice, tragajući tako za nekim novim pričama, emocijama i mjestima, uz saundtrek sakriven u nazivu djela.

Prepoznatljivim bojama i pravilima koja su samo njegova razvio je poseban umjetnički, fotografski izraz koji je pronašao slučajno, ali je u njemu ostao. Za sebe kaže da nije profesionalni fotograf već da fotografiju gleda i stvara kao umjetnost. Nedavno je imao izložbu u Nikšiću na kojoj je svoja djela predstavio u okviru filmske trake. Osim fotografije strastveni je ljubitelj muzike, filma, vizuelnih umjetnosti, radija...

Imao je desetak samostalnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu, kao i više kolektivnih. Predstavljao je Crnu Goru na Svjetskim umjetničkim igrama „World Art Games 2015“, u Bratislavi, a jedan je od organizatora istih održanih u Podgorici i Sutomoru.

Damir Murseljević govori za “Vijesti” o svom fotografskom izrazu, iskustvu i ideji, ali i o ono što se nalazi iza ili ispred njegovih djela ili fotografskog aparata, i kako je do toga došao.

Kakav je bio koncept nedavno završene izložbe u Nikšiću?

Slična izložba je bila prikazana u Podgorici. Svaki rad je djelo simulirano na filmskoj traci na kojoj su postavljene moje fotografije u određenom filmskom nizu. Moj fotografski rad posmatram kao film, odnosno kao paralelni univerzum kroz koji putuju moji likovi i kroz koji se moji pejzaži prelamaju i preklapaju, nastaju ili se gube. U Nikšićkoj galeriji je prostor bio pogodan zbog niše u kojoj je bilo veoma lagano postaviti tu moju zamisao filma, što je moja želja koja je nastala još ovdje, u Podgorici, a u dogovoru sa direktoricom JU Muzeji i galerije u Nikšiću Jelenom Đukanović. Radovi su nastali posljednjih par godina i predstavljaju što ženske likove, što pejzaže Crne Gore koji su preklopljeni sa nekim drugim pejzažima i likovima iz drugih zemalja. Često se pojavljuju likovi iz Norveške ili Italije a pejzaži su crnogorski. U pitanju je fotografija koja je rađena na filmu, fotoaparatom, samim tim se radi duplom ekspozicijom, tretmanom kada se isti film ispucava dva ili više puta, tako da tim likovima pružim “mogućnost” da vide nešto što inače nijesu vidjeli i da gledaju kroz moje oči, pa se tako neko ko nikada nije bio u Crnoj Gori pojavi na crnogorskom pejzažu, Skadarskom jezeru, moru, planini. To je, otprilike taj neki koncept.

Vidjela sam da se određeni likovi pojavljuju više puta na različitim fotografijama. Da li si, na neki način time pokušao da predstaviš neku njihovu priču i koliko fotografija kojom se bavi omogućava da se ta priča prenese?

Sve zavisi kako se film “ispuca”. To što se radi na filmu, odnosno na fotografskoj kameri, nazovimo nekom tehnikom prelamanja kadrova, i to je nešto što ljudi rade već više od stotinu godina i naziva se ‘film swapping’, znači razmjenjivanje filmova (između dva autora koji opet na toj zajedničkoj verziji dalje rade stvarajući novi izraz). No ovo nije baš swapping... U ovom slučaju je neizvjestan krajnji ishod preklapanja kadrova. Primjera radi, jedan ženski lik se nalazi na svih 24 ili 36 kadrova, i uspije, iako preklopljen s drugim kadrom, da se izdiferencira ili prepozna. Može se desiti da samo od jednog filma nastane priča sagrađena od istog lika i pejzaža koji se preklapaju. Ipak, veoma rijetko se desi da tridesetak fotografija budu uspješno preklopljene.

Kako si prepoznao interesovanje za ovu vrstu fotografije?

To se rodilo dok sam bio na Akademiji i može se reći da je bilo slučajno. U jednom trenutku nijesam imao film pa sam pokušao na istom da vidim šta će se desiti i kako će ipasti i ispalo je dobro, ta nova mogućnost mi se svidjela jer ima novi likovni aspekat. Fotografije su na neki način počele da postaju slike. Dešavalo se i dešava se sudar crteža, formi, boja i onda se rode nove boje i trenuci, odnosno nešto na šta ja ne mogu da računam i da predvidim. Čak i ako zamislim šta može da se desi mojim preklapanjem, ja ne znam šta ću tačno da dobijem dok se one ne razviju i ne ugledaju svjetlost dana. Mogu samo da naslućujem šta se može desiti. Možda je baš to draž svega ovoga, jer ako se u umjetnosti ne može čovjek iznenaditi onda postaje dosadno. Krenuo sam tim putem jer me je to ispunjavalo, a i davalo mi je mogućnost da se na moj način bavim filmom koji je moja posebna sfera interesovanja, a koji nije uobičajena filmska priča i filmska traka ili kadar, već je neki ‘mish-mash’ emocija, atmosferi, likovnih formi i medija, boja i slično.

Fokusiraš li se na određena mjesta u prirodi i postoje li određeni profili likova koji se pojavljuju na tvojim djelima?

Najviše fotografišem u Crnoj Gori, ali gdje god otputujem slikam ono što je okolo. A likovi zavise od trenutka i toga koliko ti neko izgleda zanimljivo da bi ga smjestio u prostor ili pejzaž o kojem se radi. To mogu biti razni ženski likovi, jedino pravilo je da sagledam i predvidim da li je zanimljivo smještanje te neke određene osobe u taj neki određeni prostor. Ipak, i tu zavisi mnogo od rezultata jer možda ti likovi neće ispasti dobro ili se neće uklopiti, ali mora se probati i raditi da bi se dobilo nešto.

Boje na tvojim fotografijama su, takođe, prepoznatljive i odaju autora. Da li je to namjerno ili samo dozvoljavaš oku da te vodi?

To je moja namjera bila otkad sam se sreo sa ovim - taj neki neobičan sudar boja koji kao da donosi neke nove boje i to podsjeća malo na slikarstvo, a zatim imamo i sudar nekih formi koji krivi realnost, kao posebna vid paralelnog univerzuma.

Kao umjetnik i autor, da li imaš neku želju kako da neko tumači fotografije, kako da uh razumije ili osjeća?

U principu to je nešto poput apstraktne umjetnosti u slikarstvu koja ostavlja publici da na određeni način uđe u djela. To je negdje Dejvid Linč, ili neko ko je komentarisao njegove filmove, najbolje objasnio govoreći da je njegov jedini cilj kada pravi filmove da uđe u nečiju glavu bez znanja o tome šta će postići. Ja svaki svoj rad ostavljam publici da ga vidi na neki svoj način.

Posebni su i nazivi tvojih fotografija i dosadašnjih izložbi. Šta oni govore?

Naziv svake fotografije je vezan za muziku i muzička izdanja, pjesme, albume i to predstavlja moj privatni svijet. Svaka fotografija je nazvana po nekoj pjesmi, osim jedna koja je nazvana po čuvenom kratkom filmu Krisa Markera “La jetée” što znači sletište, pristanište za avione, a koji je poslužio kao inspiracija za “12 majmuna”. Nazivi svih ostalih fotografija su vezani za muziku, a većina njih je nastala u toku slušanja pjesama čije ime nose. Inače, uvijek puštam muziku na mojim izložbama kako bi to bio audiovizuelni događaj.

Umjetnička vrijednost fotografije nije prepoznata

Koliko je cijenjena fotografija u Crnoj Gori?

Nedovoljno. Fotografija ima umjetničku vrijednost, ali ona nažalost nije dovoljno prepoznata. Postoji mali broj ljudi koji njeguju fotografiju i to veoma dugo i trebali bi biti više vrednovani. Ipak, mislim da je za crnogorsku fotografsku scenu došlo bolje vrijeme, iako se previše fotografiše, jer ima previše uređaja koji su stalno pri ruci: telefoni, tableti i slično, pa se još to objavljuje na sve moguće načine. Čini se da se telefoniranje odnosno komunikacija obavlja putem razmjene fotografija.

Da li je fotografski način izraza kojim se ti služiš zastupljen kod nas?

To ovdje malo ko radi, osim ljudi koji se duže bave fotografijom pa znaju o čemu je riječ i vrlo im je jasno kada vide neku od mojih fotografija, dok je mlađim generacijama to manje poznato jer uglavnom većina fotografiše digitalnim kamerama ili telefonima i oni tu draž ne prepoznaju mnogo. Mladi praktično žive tu digitalnu stvarnost i misle da su te moje fotografije rezulat rada na kompjuteru, neko fotošopiranje i slično. Ovdje se dešava i prostorno i vremensko preklapanje, a ipak ništa prerevolucionarno, samo ljudi kod nas ne potežu za tim načinom prikaza.

Da li ta dostupnost fotografije o kojoj govoriš, na neki način, obezvređuje fotografiju kao umjetnost?

Odgovor je da, ali odgovor je i ne. Postoje ljudi koji to rade kako treba i zavređuju zasluženu pažnju. Svako se danas lati kamere ali činjenica je da se ne može srušiti suština a to je da postoji nekolicina, više nego dobrih, fotografa koji mogu da pariraju fotografima u Evropi ili svijetu.

Da li je fotograf svako ko ima fotoaparat?

Bazična pravila svijetla i kompozicije se brzo nauče. Ipak, nije bitno samo napraviti fotografiju već i znati šta zabilježiti na njoj i kako. Činjenica je: ako imaš nešto da kažeš onda to možeš i telefonom. Bitno je da to što se prikazuje ima smisla i bude umjetnička ili dokumentarna ili marketinška fotografija, a nju ne čine efekti, fotošop ili lajtrum.

Nijesam profesionalni već umjetnički fotograf

Da li bi sebe nazvao profesionalnim fotografom?

Ne bih to tako formulisao. Ja se više bavim likovnim i umjetničkim pristupom fotografiji. Ne bih to nazvao ni amaterskim ni profesionalnim, jednostavno je to umjetničko bavljenje fotografijom. Moram reći, svakako, da sam imao i nekoliko izložbi koje su veoma dobro prošle i kod nas i vani, a to znači da ima smisla to što radim.

Osim fotografije baviš se i još mnogo čime...

Ja sam završio grafički dizajn na cetinjskom FLU,a trenutno radim u KIC-u ‘’Budo Tomović“ ali oduvijek sam se interesovao i za druge umjetničke forme. Oduvijek sam se interesovao za neke druge umjetničke forme. Nekada davno sam crtao i grafite. Izdao sam i strip negdje 2001. godine u “Montenegro mobile art-u”, a s obzirom da sam vrlo rano počeo da se interesujem za muziku, pa i da radim na radiju “Radio Free Montenegro”, zatim i na studentskom radiju “Krš”, i na radiju “Skadar”, a svim tim se nekako uvijek prožimala fotografija i muzika. Ima lokala u kojima često puštam neki svoj izbor. Nedavno je tu uskočio i video koji je u eksperimentalnoj i artističkoj fazi. To su trenutno video radovi koji su u stilu preklapanja kadrova. Između ostalog dosta se bavim i filmom, posebno kroz emisiju “Suspiria 7. umjetnosti’’ koja se emituje na “Kršu”, a u posjlednje vrijeme i predavanjima posvećenim američkom filmu u American Corner-u.

Galerija

( Jelena Kontić )