Skrnavljenje zgrade na Balšića pazaru - o novoj galeriji "Dado Đurić"

"... Sadizam kritičara simetrično korespondira sa mazohizmom arhitekata koji se bave praksom. Arhitekti, marljivi proizvođači artefakata čije značenje se ne otkriva niti prirodno, niti evidentno, prilaze sa svojim djelima na leđima, uvijek spremni da se predaju sudbini i od svojih mučitelja prime udarce korbačem."

Ignazi de Sola-Morales (Ignasi de Solà-Morales), Sado-mazohizam: Kritika i arhitektonska praksa

Priznajem, u tekstu objavljenom 26. maja na ovom mjestu, izašao sam bio sa nekoliko ad hoc pozitivnih stavova o novoj cetinjskoj galeriji - tekst je objavljen, da i to pomenem, tek osam dana nakon što je Igor Lukšić, premijer, održao prigodni govor i zvanično proglasio tu galeriju otvorenom za crnogorsku i cetinjsku javnost i sve posjetioce našeg prijestonog grada.

Ko radi, taj i griješi - a ko više radi, taj više i griješi, ukratko.

Vidio sam, dakle, uspješne, vesele i nasmijane dame i pripadajuću gospodu - vidio sam crnogorsku elitu, okupanu, obrijanu, očešljanu

Povukla me, poput magneta, priznajem, ta neuobičajeno euforična atmosfera na otvaranju - svi mi, prisutni na otvaranju, zanemarili smo izgled, onako kolektivno, gotovo nerješive probleme koje aktuelna političko-ekonomska situacija nameće - pa sam ja ipak riješio bio, uprkos svemu, da toj novoj galeriji progledam kroz prste, u ime nazovi-viših ciljeva.

Recimo da to imam da kažem u svoju odbranu - ipak sam i ja ljudsko biće, sklono kvarenju, tj. korupciji. Sa druge strane, dozlogrdile su mi bile optužbe, pritužbe i komentari - pogotovo od strane mlađeg i relativno mlađeg dijela čitalačkog auditorijuma - da sam izrazito ciničan i pakostan - te da nisam u stanju da suzbijem cinizam i pakost, kako bih uspio da uočim barem jednu kvalitetnu realizaciju na teritoriji Crne Gore - što svakako nije tačno - ali je tačno da još uvijek nisam uspio da uočim čistokrvnu realizaciju koja bi, svojim kvalitetom, zaslužila da se nađe na stranicama Orisa, hrvatskog časopisa za arhitekturu i kulturu, koji se uređuje u Zagrebu - i koji je odavno jedino pravo mjerilo arhitektonskog kvaliteta u regionu - a i šire.

Nisam, usput, uspio da primijetim nikakve tehničke greške i nedosljednosti u izvedenim radovima na objektu

Opet, živim u nadi da će to nekako uspjeti nekome, nekad - nisam ja jedina osoba u Crnoj Gori koja je u stanju da pošalje suvisao tekst i da probere par lijepih sličica, pa da sve to lijepo spakuje i pošalje na adresu Orisa - u cilju upisivanja Crne Gore na arhitektonsku mapu regiona - a i šire. Ne bi me iznenadilo, kad smo već kod toga, da neko spakuje upravo novu cetinjsku galeriju - pa da ona lijepo osvane na stranicama nekog od narednih brojeva Orisa.

Vidio sam, dakle, uspješne, vesele i nasmijane dame i pripadajuću gospodu - vidio sam crnogorsku elitu, okupanu, obrijanu, očešljanu, namirisanu i odjevenu u kvalitetnu, biranu odjeću i obuću - pa sam pomislio bio, priznajem, da su, možda, ovdje počeli da duvaju drugačiji vjetrovi i da će ta naša dr uštvena elita: politička, finansijska, poslovna, intelektualna, kulturno-umjetnička - kompletna ekipa je bila tu, na jednom mjestu - učiniti sve, koliko je sjutra, kako bi i nama, običnim građanima, učinila živote ako ne sasvim ružičastima - onda barem što ružičastijima.

Znao sam da je to utopija, svakako, ali sam ipak dozvolio sebi odušak - i pokušao sam da razmišljam konstruktivno, tj. pozitivno, barem na trenutak - ne bih li osjetio u čemu je draž takvog pogleda na svijet - usprkos očiglednim nedaćama u koje smo, ponavljam, kao društ vo, odavno zagazili - predvođeni upravo tom i takvom elitom.

Zaključio sam da čovjeku u životu treba oslonac - i da vrlo lako može da ga pronađe u osmjesima uspješnih i srećnih, samo ako odluči da spusti gard i da se prepusti neumitnoj bujici dešavanja - na koja, izgleda, nikako i ničim ne može da utiče.

Čemu onda smrknuta lica - budimo otvoreni i pozitivni. Umjetničke galerije, ako ćemo pravo, upravo tome i služe - uzdizanju naših prozaičnih života u neslućene, ružičaste visine, upravo posredstvom uživanja u produktima jedinstvenog kreativnog duha koji nalazi svoj izraz u zoni vizuelnih umjetnosti.

Dakle, ukazao mi se crni đavo koji je, kao i obično, imao spremna pitanja - koja su svakako bila sračunata da moj život opet učine mizernim

Vrlo upadljivo odsustvo umjetničkih radova koji bi mogli protumačiti kao angažovani - što u prvi mah nisam ni primijetio - nadoknađeno je bilo ličnim, individualnim poetikama, okrenutim uglavnom problematizacijima tema koje spadaju u domene ispravne, korektne, a samim tim i eliti drage, neutralne i politički neobojene misli.

Nisam, usput, uspio da primijetim nikakve tehničke greške i nedosljednosti u izvedenim radovima na objektu - svaka je lajsna bila pričvršćena po propisu, staklo je stvarno bilo transparentno, a zidovi i podovi su stvarno bili bijeli, baš kako i dolikuje objektu od velikog društvenog značaja.

Galerija "Miodrag Dado Đurić" (Foto: montenegrina.net)

Nisam vam rekao, tada, u tom nesrećnom tekstu, da se moja primarna impresija, na osnovu koje sam kasnije uobličio dobar dio tih eksplicitno-pozitivnih stavova, ticala načina na koji je sunce sa zapada, tog prekrasnog majskog predvečerja, obasjavalo sjeverozapadnu fasadu novog, impozantnog staklenog bloka na Balšića pazaru - oslobođenog, tako sam to tada vidio, kompletnog balasta horizontalnih elemenata prethodne, tj. prvobitne verzije fasade.

Sunce je obasjavalo i sve što se nalazilo iza te transparentne fasade - a nalazili su se ljudi, svedeni na siluete, i djela istaknutih crnogorskih likovnih umjetnika, koja su bila izložena neposredno iza fasade - bila su, dakle, izložena suncu - i dodatno osvijetljena, odozgo, tačkastim umjetnim svjetlom - po jedan izvor svjetlosti je obasjavao svako od izloženih djela.

Kad sam konačno zakoračio u prostor galerije - sačekao sam bio da nasmijana elita obavi svoju službenu dužnost - osjećao sam se kao u šampiti nadnaravnih dimenzija - osjećao sam se dobro, sve oko mene je sijalo i odisalo ničim pomućenom srećom.

U suštini, nije mi preostajalo ništa drugo nego da se direktno obratim Petru Vuloviću, autoru objekta Narodne banke na Cetinju

Prizor je bio bizaran, u najmanju ruku. I baš kad sam namjeravao da zauzmem tvrdu, pozitivnu busiju - i da prebacim tu moju pozitivnu priču o novoj cetinjskoj galeriji u okvire labavih žanrovskih odrednica arhitektonske fantastike - to vam je pod-žanr naučne fantastike, odnosno nova, eksperimentalna praksa pisanja o arhitekturi, koja bi se, u najkraćem, mogla definisati kao pokušaj da se sagleda budućnost kroz razmišljanje o urbanističkim i arhitektonskim formama i sistemima i mogućim modalitetima njihovog funkcionisanja, s naglaskom na funkcionisanju kako pojedinca, tako i društvenih zajednica unutar tih formi i sistema - sinulo mi je da zapravo vrlo malo znam o bivšem objektu Narodne banke, tj. Trgoprometa, koji je bio podvrgnut radikalnoj hirurškoj intervenciji - pacijentu je odstranjen karakter - jer mu je zlehuda tranziciona sudbina odredila da vaskrsne u ulozi pomenute, nove, velelepne Crnogorske galerije umjetnosti "Dado Đurić".

Dakle, ukazao mi se crni đavo koji je, kao i obično, imao spremna pitanja - koja su svakako bila sračunata da moj život opet učine mizernim. Nisam mogao da se sjetim kada je tačno cetinjska Likovna akademija udomljena u zgradi bivšeg Ruskog poslanstva - ali je sasvim izvjesno da nikome, tada, nije palo na pamet da interveniše na toj zgradi, niti da preduzme bilo kakav korak koji bi se mogao protumačiti kao pokušaj da se toj čestitoj zgradi oduzme autentično dostojanstvo i pripadajući dignitet .

Ista je stvar i sa Plavim dvorcem - tj. Dvorcem prestolonasljednika Danila - da ne idemo dalje. Nikome nije palo na pamet, srećom, da tu jedinstvenu zgradu (ampir Drugog carstva - svaka čast svakome ko je u stanju da razlikuje ampir i bidermajer - pogotovo u arhitekturi, čini mi se da je razlika u dizajnu interijera unekoliko očiglednija) učini podobnijom aktuelnoj funkciji predsjedničke rezidencije kakvom krupnom, nepromišljenom inter vencijom.

Relativno lako sam došao do broja Vulovićevog fiksnog telefona - uz upozorenje da je profesor Vulović krajnje nepovjerljiv

Zašto je onda tako radikalno intervenisano na zgradi bivše Narodne banke na Balšića pazaru, koja je podignuta davne 1963. godine - dovoljno davno da se rijetko ko na prijestonom Cetinju sjeća da je ta neobična zgrada zapravo nekada bila banka?

U suštini, nije mi preostajalo ništa drugo nego da se direktno obratim Petru Vuloviću, autoru objekta Narodne banke na Cetinju - i da mu postavim nekoliko pitanja. Zanimala me logika te njegove jedinstvene cetinjske realizacije, mada sam, sa druge strane naslućivao kakvo će biti njegovo mišljenje o radikalnoj intervenciji na zgradi.

Relativno lako sam došao do broja Vulovićevog fiksnog telefona - uz upozorenje da je profesor Vulović krajnje nepovjerljiv i da, u principu, zazire od komuniciranja čak i sa poznatim, a pogotovo sa nepoznatim predstavnicima sedme sile.

Ipak je uslijedio prvi telefonski razgovor - tokom kojega sam saznao da niko od ljudi uključenih u davanje zelenog svjetla budućem objektu galerije, te izradu projektne dokumentacije i sam proces realizacije - ni sa zvanične, crnogorske strane, niti sa slovenačke strane (podsjećam vas da iza projekta nove cetinjske galerije stoji slovenački Plan B - svetovanje, projektiranje, proizvodnja, trgovina in druge storitve d.o.o) - nije pokušao da stupi u kontakt sa profesorom Vulovićem, autorom originalnog objekta.

O detaljima razgovora sa Petrom Vulovićem, povodom skrnavljenja njegove zgrade na Balšića pazaru - u narednom broju.

Galerija

( Borislav Vukićević )