Strah me njihovog straha

Vratila sam se iz Srebrenice sa prijateljicama iz ženskih oorganizacija, uznemirena. Godinama sa Ženama u crnom stojim sa istom mišlju o tome kako je ljudsko zlo moguće i još uvijek diše nad ovim prostorom vidljivo kroz političke kalkulacije, neuvažavanje i nezadovoljenu pravdu za žrtve. Sa istim pitanjem u mislima: koji su to ljudi iz Crne Gore učestvovali u zločinima? U Srebrenici? Ko je bio u stroju? Ko je podržavao?

Možda ih nije bilo u stroju? Za 17 godina nemam odgovor o stroju, za podržavanje, znam. Ovaj zločin kao i one koji su se desili na našoj teritoriji crnogorske elite nastoje odaljiti od crnogorske javnosti, poricati, relativizovati, normalizovati. Ove godine predstavnika Crne Gore u redu zemalja koje su prisustvom i vijencem iskazale saučešće u Potočarima - nije bilo. Kako to shvatiti osim da je vlast iscrpila svoje saosjećanje i odgovornost prihvatnjem Rezolucije o Srebrenici, posjetom memorijalnog centra onda kada je to eliti bilo potrebno radi evropskog imidža i ćutanjem o detaljima.

Istine radi, u međuvremenu su da se ne bi „iscrpljivali“ pričom o prošlosti i zločinima napravili prigodan spomenik „za sve žrtve rata“ u našem dvorištu. Na brzinu, u pauzi ozbiljnih poslova, mogu skoknuti do spomenika i obilježiti „te datume“ što će uredno prenijeti mediji, pisani i elektronski. I mirna Bosna.

Na redu su „važniji“ domaći zadaci proistekli iz sadašnjosti, a to je da mobilišu potencijalne za odbranu države od „domaćih neprijatelja“. Neprijatelji su oni koji ugrožavaju njihove privilegije.

Mobilizacija se mora utemeljiti na istim osnovama na kojima su utemeljeni zločini devedesetih – na projektovanju mržnje preme svima koji drugačije misle i rade. Privilegije su ozbiljno uzdrmane građanskim protestima i treba djelovati.

Građanski protesti su pokazali da scenario više ne funkcioniše. Mjesto straha je promijenjeno. Ne stanuje više u domovima velikog broja gubitnika tranzicije, sada je u domovima privilegovanih. Strah me od njihovog straha. U strahu su velike oči. Svako lice može biti opasno, neprijateljsko. Dobro je smanjiti vlastiti strah identifikujući se sa državom, nacijom, kolektivitetom i vratiti ga potčinjenima intenzivirajući pritisak proizvodnjom neprijatelja koji napadaju te vrednote.

Strah me njihovog straha zbog metoda koje mogu odabrati, koja se uvijek svodi na rečenicu „samo smo se branili“ a podrazumijeva narod u njihovom stroju. Prizivanje junačke ili paćeničke prošlosti je, takođe, oprobani način . Naprimjer, umjesto da povedu mlade retoričare/ke u Potočare da imaju temu za svoje govore u misiji izgradnje mira za budućnosti, održavaju takmičenje „Crna Gora kroz vjekove državnosti“ obilato (po izvještaju medija) nakićene stereotipima i predrasudama o svijetloj prošlosti . Retorički. Svi znamo kako je bila svijetla u ovo četvrt vijeka koje svjedočimo...

Ili to nije istorija? ili su vjekovi garancija? Čega? Dodatno me jeza hvata od oda o ljubavi prema „pozitivnim primjerima“, od „oduzimanja zemlje od kamena“, od narcizma koji se izdiže na nivo primjera, od jeftine demagogije koja se plasira kao životna filozofija za puk dok ideolozi ostaju nedodirljivi, okruženi obezbjeđenjem. Da li su ti učitelji prošetali svoje učenike poljima i brdima Bosne i Hercegovine i sa zanosom im preporučili „Marš mira“ za Srebrenicu ili je dovoljno prošeteti modnom pistom na primorju da bi se pokazala lojalnost i pripadnost „l ijepim i pametnim“? Strah me njihovog straha. I njihovih odbrana. Disciplinu koju sve češće zvaničnici prozivaju u svojim govorima a zove se „klinička psihologija“ u Crnoj Gori nisu razvijali. Učinili su sve što su mogli da je ne bude jer za nju u kontinuitetu „nije bilo para“ dok su se sprovodile velike zdravstvene reforme.

Tajna je u njenoj suštini koja se temelji na znanju o psihološkom funkcionisanju i eliminaciji straha, pa je isto tako kao istinu o zločinima treba udaljiti od crnogorske javnosti. Njome se zato, kao barjakom, može manipulisati prema potrebi moćnika. Poluznanje i poluistine su temelji izbora „manjeg zla“ oni su u paketu sa „emocionalnim kapitalom“ koji koristi politička elita kada gubi nedodirljivost. Strah me njihovog straha.

( Ljupka Kovačević )