Dubrovačko rukovanje ludom radovanje

Prošlonedjeljni “neplanirani” susret i rukovanje Hašima Tačija i Borisa Tadića u Dubrovniku već danima je jedna od dominantnih političkih tema u Prištini i Beogradu.

Famozna fotografija rukovanja sada već bivšeg predsjednika Srbije, Tadića, sa nekadašnjim političkim vođom OVK, a sada premijerom nezavisnog Kosova, Tačijem, na Kosovu i u Srbiji zauzela je naslovne strane svih važnijih novina, udarne vijesti nacionalnih televizija, vrh liste omiljenih tema političkih komentatora, i u sjenku bacila – bar za tih par dana - sve goruće probleme naših krhkih država, od permanentne ekonomske krize i socijalnih previranja, do političkih problema i opštenarodnog razočaranja vladom i političarima.

Zbog tih nekoliko sekundi rukovanja i par riječi formalne pristojnosti – “Kako ste, poštovani premijeru Hašime?”, “Dobro, ne žalim se predsjedniče Borise, a Vi?”, “Bilo je i boljih dana, ali ipak ide nekako!” – Tadića i Tačija jedni hvale, drugi kude, treći posmatraju u nevjerici, a neki čak i ne razumiju što im je ovo baš sada trebalo, kad su imali stotine šansi da to ranije učine i kada bi ovakvo rukovanje nešto i značilo! A ima mnogo i takvih koji ih žale! Njih dvojicu, a i sve nas ostale!

Jer, svim normalnim ljudima je jasno - ako 13 godina poslije rata glavnu vijest još uvijek čini obično rukovanje, daleko smo mi od potrebnog i neminovnog pomirenja dviju političkih elita, država i društava.

A pomirenje može izgledati još dalje, kad spoznamo stvarne razloge dubrovačkog rukovanja. Jer, nisu to oni uradili zato što je to važno za narod Kosova i narod Srbije, već su to uradili zato što im je u sopstvenom političkom interesu.

Poslije izgubljene bitke sa Nikolićem, i (ne)očekivanog silaska sa vlasti njegovih demokrata, Tadić se bori za svoj politički opstanak, pa mu je hitno trebalo da pokaže i dokaže da je jedino on, pravi i istinski “čovjek zapada” u Srbiji. Iako svjestan da je rukovanje sa Tačijem rizičan potez, Tadiću je to izgleda servirano kao jedina mogućnost.

Neko će pitati, od koga servirano?

Pa zar nije evidentno? Zar nije očigledno?

Dan prije hrvatskog samita, Filip Gordon, pomoćnik američke državne sekretarke Hilari Klinton koji je i sam bio prisutan u Dubrovniku, u Beogradu i Prištini pomenuo je “suočavanje sa realnošću” nezavisnog i suverenog Kosova kao novi standard koji se postavlja pred Beograd. Indikativno jeste i to da je samo par dana nakon te Gordonove izjave, i rukovanja Tadića i Tačija, i novi predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, počeo govoriti “suočavati sa realnošću”, pa je rekao da on “nikada neće biti predsjednik u Prištini”.

Nedostaje samo slična izjava od Dačića, pa da slika sa ove nove srpske političke slagalice bude kristalno jasna.

Sa druge strane, ni Tači nije pružio ruku zbog naroda Kosova i pomirenja! Njemu je slika sa Tadićem bila mnogo potrebna još od vremena kada ga je švajcarski izvjestilac Savjeta Evrope, Dik Marti, optužio za teške zločine, a svijet počeo da ga sa sumnjom gleda (u nekim gradovima čak sum u i vrata zatvorili). Jedna slika sa predsjednikom Srbije je cijelo ovo vrijeme bila za Tačija spas od izolacije, jer je samo ona mogla dokazati da su optužbe o trgovini organima i ostalim groznim zločinima neopravdane i sasvim neistinite. Slika sa Tadićem, prije svega, pere Tačija od tih optužbi.

No, bilo kako bilo, sa svim ovim ličnim političkim kalkulacijama, ipak je bolje što su se rukovali. A još da su i zajedno večerali, kao što je organizator bio planirao? Tek tada bi to bila tema…

* * *

- Prijatno Hašime, je l' jastog dobar?

- Hvala Borise, prijatno i tebi. Jastog je izuzetan! A tvoja salata sa škampima?

- Divna, Hašime. A kako se na albanskom kaže prijatno?

- Të bëftë mire.

- E, te beft mir, Hašim!

- I tebi Borise, i tebi!

( Agron Bajrami )