Miša Majski: Osjećam se kao svjetski čovjek

Jedan od najcjenjenijih violončelista današnjice, Miša Majski nastupiće na svečanom otvaranju jedanaestih po redu Don Brankovih dana muzike u okviru ovogodišnjeg Kotor Arta.

U prvom dijelu večeri, zajedno s violinistkinjom Sarm Kim iz Južne Koreje i pijanistom i umjetničkim direktorom Festivala Ratimirom Martinovićem, predstaviće se u „Koncertu za violinu, violončelo i klavir“ Ludviga van Betovena, a umjetnike će pratiti Crnogorski simfonijski orkestar pod vođstvom dirigenta Alekseja Šatskog.

Miša Majski će na Dan državnosti Crne Gore, u pratnji istog ansambla, izvesti i solističku dionicu „Koncerta za violončelo i orkestar“ Antonjina Dvoržaka.

Želio je da zapamti svaki detalj koji je Rostropovič izgovorio i odsvirao

Rođen u bivšoj sovjetskoj republici Letoniji, svoju profesionalnu karijeru Majski je započeo nakon pobjede na Međunarodnom takmičenju „Čajkovski“, kada ga je u svoju klasu pozvao čuveni Mstislav Rostropovič.

Odveden u radni logor

Međutim, zbog porodičnih okolnosti i svog porijekla, Majski je jednom prilikom bio uhapšen, a zatim i odveden u radni logor. Bilo je to krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, kada su pod prismotrom vladajućeg komunističkog režima bili ne samo Jevreji već i mnogi drugi.

Naime, Majski je bio veoma posvećen student. Želio je da zapamti svaki detalj koji je Rostropovič izgovorio i odsvirao. Sve to mladi Majski bilježio je na snimaču zvuka, koji se jednog dana pokvario.

"Nakon vremena provedenog u radnom logoru, gdje sam radio fizičke poslove, bio sam dva mjeseca u duševnoj bolnici"

S obzirom na tržišnu zatvorenost tadašnjeg Sovjetskog Saveza, snimač nije bilo moguće kupiti u redovnoj ponudi, već samo na crnom tržištu. Zbog pokušaja ilegalne kupovine, Majski je bio uhapšen.

O tom iskustvu, povratku u Rusiju nakon više od dvije decenije, ali i viđenju trenutne situacije u Evropskoj uniji violončelista Miša Majski govorio je veoma otvoreno.

U radnom logoru proveli ste 18 mjeseci. Za to vrijeme nijeste mogli da svirate. Kakav je bio osjećaj kada ste se ponovo, nakon tog perioda, susreli sa svojim instrumentom?

"Nakon vremena provedenog u radnom logoru, gdje sam radio fizičke poslove, bio sam dva mjeseca u duševnoj bolnici, kako bih zbog tadašnjih političkih okolnosti izbjegao vojnu službu. Konačno, emigrirao sam i odselio se u Izrael. Tako da dvije godine nijesam svirao violončelo.

"U početku niko me nije pozivao da sviram u Rusiji"

Ali znate kako, čašu uvijek možete vidjeti polupraznu ili polupunu. Mislim da je veoma važno barem pokušati da je vidite polupunu, te bilo koju situaciju, bilo koji događaj posmatrati s pozitivne strane.

Nijesam želio sebe da sažalijevam, iako su posljedice svih okolnosti bile ogromne. Nijesam mogao da završim i diplomiram moskovski Konzervatorijum, ali sam zato stekao životnu školu. Sve je to uticalo na moj dalji razvoj, i kao ličnosti, i kao umjetnika."

Nakon dolaska u Izrael počeli ste da gradite međunarodnu karijeru. Ubrzo ste nastupili u čuvenoj njujorškoj sali Karnegi Hol, a potom nastavili studije s profesorom Pjatigorskim. Ostalo je dio Vaše izuzetne biografije – nastupi s najpoznatijim umjetnicima, višegodišnja saradnja s izdavačkom kućom Dojče gramofon. Međutim, kada ste se prvi put vratili u Rusiju da svirate?

"U početku niko me nije pozivao da sviram u Rusiji. Međutim, kada su počeli da me pozivaju, bio sam veoma zauzet zbog profesionalnih angažmana. A onda je Dojče gramofon isplanirao da napravi snimanje u Moskvi s dirigentom Mihailom Pletnjovim i Državnom ruskom filharmonijom.

Sjetio sam se odnosa između mog oca i Komunističke partije, izraženog antisemitizma

Bilo je to novembra 1995. godine. Sjećam se, bio sam veoma srećan što ću tamo nastupati, jer je publika u Moskvi veoma dobra, sala je odlična, a dirigent i sam orkestar su vrhunski.

Naravno da su osjećanja nakon 23 godine bila pomiješana – predivna, pozitivno čudesna i stresna u isto vrijeme. Sve to nije bio rezultat samo pomenutih godina, već i privatnih stvari. Sjetio sam se odnosa između mog oca i Komunističke partije, izraženog antisemitizma, zatim rada s mojim profesorom Rostropovičem..."

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Vaša rodna zemlja Letonija postala je nesavisna, a prije nekoliko godina i članica EU. Prema Vašem mišljenju, koliko članstvo u Evropskoj uniji može da doprinese boljoj kulturnoj politici?

"Verujem da može. Nemam mnogo iskustva iz moje rodne zemlje, budući da u njoj ne živim više od četiri decenije, mada odlazim povremeno u posjetu i da sviram. Međutim, ja sam veliki pristalica Evropske unije.

Osjećam se kao svjetski čovjek, metropolita. Eliminisanje granica između zemalja, naravno ne bukvalno, jeste veoma važno i svaka zemlja koja teži Evropskoj uniji treba da se trudi da stigne do cilja.

Galerija

( Boris Marković )