Stereotipi su podloga za manipulacije

Milutin Milošević, jedan od najmarkantnijih predstavnika mlađe generacije srpskog glumišta postao je prepoznatljiv u regionu po filmovima „Sveti Georgije ubiva aždahu“, u režiji Srđana Dragojevića, u kojem je igrao Gavrila, jednog od glavnih likova, i „Beogradski fantom“, gdje smo ga vidjeli kao urbanu legendu Vladu Vasiljevića.

Crnogorskoj pozorišnoj publici se predstavio ulogom Nika u drami „Ko se boji Virdžinije Vulf“ Edvarda Olbija, u režiji Dina Mustafića, u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta.

Iza njega je već ozbiljan pozorišni repertoar i saradnja sa značajnim rediteljima („Zmijsko leglo“, „Plastelin“, „Velika bela zavjera“ u Ateljeu 212, „Banat“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu...), publici Grad teatra prvi put se predstavio ovog ljeta.

Milutin Milošević stigao je u Budvu kao jedan od junaka drame „Ja sam vetar“ savremenog norveškog pisca Juna Fosea, u režiji Stevana Bodrože (prva produkcija ambijentalnog pozorišta festivala „Tvrđava teatar“ iz Smedereva), koja je izvedana na plaži Pizana.

Naravno, uvijek postoji rizik da jedan tako „nesvakidašnji“ tekst, kakve su inače drame Juna Fosea, bude dosadan

"Moram priznati da ni Bojanu Žiroviću, s kojim igram u predstavi, ni meni, nije bilo baš lako da radimo tekst tako svedenog jezika, gotovo nepostojećeg zapleta, koji više podsjeća na sliku, nego na dramu.

Foseova priča zaista jeste jedno lirično, snovito, iracionalno pozorište, gotovo „eterično“, u kojem se ne zna mjesto gdje se događa, vrijeme, ali koje otvara ona univerzlana egzistencijalna i ljudska pitanja – što je smisao života, zbog čega su život i smrt tako nerazdvojni, gdje leže čovjekovi strahovi, a naročito, odakle ta usamljenost, ta nesposobnost bliskosti, otvorenosti i prave komunikacije, i na kraju krajeva, što je to, zapravo, suicid.

Naravno, uvijek postoji rizik da jedan tako „nesvakidašnji“ tekst, kakve su inače drame Juna Fosea, bude dosadan, i utoliko me više raduje što smo u Budvi imali vrlo lijep prijem publike, na Grad teatru koji ima ozbiljnu tradiciju.

Ja inače volim tu festivalsku priču, pogotovu ovdje u Crnoj Gori, jer imam lijepa iskustva iz Crnogorskog narodnog pozorišta i rada na predstavi „Ko se boji Virdžinije Vulf“."

Sa Mustafićem ste sarađivali i u predstavi Bitef teatra „Patriotic hypermarket“, nastaloj iz saradnje srpskih i albanskih glumaca, prema zajedničkom dramskom tekstu Milene Bogavac i Jetona Neziraja iz Prištine. Smatrate li da je za mladog glumca važan taj ozbiljan, angažovani teatar?

"Vjerujem da je još bitniji mlađim glumcima, nego onim starijim ili srednje generacije, i to ne samo u smislu karijere. Važno je, i profesionalno i lično da čovjek sebe odredi u jednom vremenu i prostoru.

Moje opredeljenje je komunikacija sa svim normalnim ljudima

A vrijeme na ovim prostorima je takvo da gotovo svi oni koji nisu u nekim političkim lobijima i nekakvim centrima moći, dijele istu sudbinu – svi smo jednako siromašni, svi živimo jednaku neizvjesnost, svi smo zatrovani sličnim dnevnim događanjima, samo su imena političara i moćnika drugačija, ostalo je sve isto.

Zato je važno sebe odrediti i na neki način se opredijeliti. A moje opredeljenje je komunikacija sa svim normalnim ljudima, nemam nikakve predrasude prema bilo kome, osim prema neznanju, bahatosti, prostaštvu, agresivnosti.

U tom smislu, negdje mi je lično vrlo važna upravo predstava „Patriotic hypermarket“, koja govori i tom kvazipatriotizmu, stereotipima koji normalnim ljudima zagađuju normalan život, a političarima stvaraju pogodan ambijent za svaku vrstu manipulacije."

Sa festivala u Budvi idete na Splitsko ljeto, u ekipi ste glumaca sa kojom reditelj Ivica Buljan radi predstavu „Ja kauboj“, po romanu Olje Savičević-Ivančević, čija će premijera 8. avgusta biti centralni dramski događaj ovog festivala?

"Riječ je, zaista, o jednoj izuzetnoj ekipi – tu su Nataša Janjić, hrvatska glumica sa kojom sam igrao u filmu „Sveti Georgije ubiva aždahu“, Zoja Ojdak, Darko Rundek koji komponuje muziku i jedan je od izvođača, zatim Sergej Trifunović, Nenad Srdelić, Nives Ivanković, Arijana Čulina, Dara Vukić...

"Svaka uloga mi je na svoj način izazov, ne djelim ih na “ozbiljjne” i “neozbiljne”, “teške” i “lake”

To je, takođe, priča koja nas se tiče, priča o netoleranciji, o nasilju, o „drugima“ i „drugačijima“, o generaciji koja se osipa, o lokalnim tranzicijskim gazdama i moćnicima, lažnim herojima i svemu onome ostalom lažnom i bezvrijednom što danas čini našu zajedničku svakodnevicu.

Kad to sagledamo, onda dolazimo do svojevrsnog paradoksa – kako smo i dalje u zajedničkoj „domovini“.

A predstava Ivice Buljana je jedno spektakularno „čitanje“ ovog romana, koje poziva na nostalgično, emotivno putovanje Splitom, ali i ovim prostorima, od kraja osamdesetih godina, koje su ipak bile lijepe, do današnjih, koje su ipak strašne."

Na koji način birate uloge – trenutno ste i jedan od junaka beogradske TV sapunice „Žene sa Dedinja“?

"Svaka uloga mi je na svoj način izazov, ne djelim ih na “ozbiljjne” i “neozbiljne”, “teške” i “lake”, zato što mi svaka omogućava da nešto naučim. Pa tako i te TV “sapunice” daju dragocjeno iskustvo da se vježba.

Biram po osjećaju, po potrebi da razriješim neku svoju emociju

Osim toga, nismo mi na ovim prostorima neke razvijene filmske industrije koje snimaju ne znam koliko desetina ili stotina filmova godišnje, niti se na scene stavljaju ne znam koliko projekata, pa da glumci imaju toliko prilika da rade. Svi smo mi ovdje mali, zato televizije sve više i postaju prostor i poligon na kojima se vježba.

S druge strane, nisam od onih koji imaju predrasude prema televiziji – i tu su stvarana prava remek-djela, a i tu su glumci, čak i u lošijim produkcijama, umjeli da naprave likove za pamćenje.

S druge strane, ne mogu da kažem ni da prihvatam baš svaku ponudu. Biram po osjećaju, po potrebi da razriješim neku svoju emociju. Mlad sam, i u profesiji i privatno želim da igram fer-plej.

Vrlo ste popularni, osjećate li se negdje zvijezdom?

"Ko, u ovakvoj konstelaciji “snaga” na ovom prostorima može biti zvijezda? Prija mi popularnost, ali nisam opterećen, niti smatram da glumac koga niko ne prepozna na ulici, zapravo i nije glumac. Imam neke druge prioritete, popularnost je, ono što bi se reklo, “pozorište smiješno”."

( Vuk Lajović )