Diskriminatorski zakon

Oslanjajući se na svoja skromna teoretska i praktična znanja iz oblasti radno–pravnih odnosa, stručne pripreme za zapošljavanje, a posebno za osposobljavanje za zapošljavanje onih koji prvi put traže zaposlenje – pripravnika, usudio sam se da dam svoj sud o pravnim i praktičnim vrijednostima Predloga Zakona o stručnom osposobljavanju lica sa stečenim visokim obrazovanjem koji je u skupštinskoj proceduri.

Kao jedan od autora prvog Programa zapošljavanja pripravnika sa visokom, višom i srednjom spremom u CG, programom koji je obezbijedio zaposlenje više hiljada pripravnika s jedne strane i brojna kadrovska rješenja, posebno državnoj administraciji i privredi, nijesam mogao ostati nezačuđen „izumom“ i idejom da se baš sada, u godini ekonomske i svake druge krize, donese zakon o stručnom osposobljavanju osoba sa stečenim visokim obrazovanjem koji pretenduje da administrativno-zakonskim mjerama rješava problem nezaposlenosti za šta postoji samo jedna mogućnost - ekonomski razvoj i otvaranje novih radnih mjesta.

Teško je ocijeniti što je neozbiljnije - Vladin predlog da zakonom predloži administrativne mjere za rješavanje ovog gorućeg problema ili sam ponuđeni tekst zakona. Ostaje nada da Skupština CG polazeći od svoje ustavne uloge ne smije i neće usvojiti zakon koji je antireformski, netržišni, neevropski, ekonomski neprihvatljiv i u značajnim segmentima diskriminatorski.

Onima koji razumiju probleme zaposlenosti i zapošljavanja i prepoznaju načine rješavanja tog problema u tržišnim ekonomijama, ostaće dilema i zagonetka ko se sjetio i predložio da u 21. vijeku, vijeku evropskog razvoja ali i evropske krize, administrativnim mjerama rješava tako važan problem - zapošljavanje mladih i školovanih kadrova – pripravnika. Nesporno je da danas razvijeni svijet, pa ni razvijena Evropa, nije bez izraženih razvojnih problema, a jedan od njih je problem nezaposlenosti. Ali, nije poznato da je neka tržišna ekonomija odlučila da donese zakon (osim Crne Gore) i tako riješi problem uticajem na tržište radne snage kao nezaobilaznog segmenta tržišne privrede. Postavlja se pitanje kako se uopšte mogla pojaviti takva ideja jer sve da ima, a ima, samo političke motive ona je retrogradna, antitržišna i neprihvatljiva. Posebno je neprihvatljiva i uznemirava činjenica da se ideja pojavila u Ekspozeu mandatara za sastav Vlade CG dr Igora Lukšića na sjednici Skupštine CG od 28. decembra 2010. u kome, između ostalog, kaže: „Zbog toga ćemo i dalje biti usmjereni na sticanje znanja, vještina i kompetencija koje će doprinositi snažnijem povezivanju obrazovanja, nauke i istraživanja sa jedne i tržišta rada sa druge strane, kako bi kvalifikacije stečene u CG pomogle daljem razvoju društva, ali i bile prepoznate kako u zemlji tako i u inostranstvu. Inicirajući analizu izmjena propisa koji uređuju pitanje pripravničkog staža. Smatram da je to produžetak obrazovanja i stoga treba da bude dostupan svim svršenim visokoškolcima po automatizmu, što će biti novi doprinos države obrazovanju mladih“. Treba podvući riječi rješavanje problema nezaposlenosti visokoškolaca po automatizmu, jer je to izum samo ovog autora i to od kraja 1971. kada je u CG donijet posljednji socijalistički Zakon o obaveznom zapošljavanju pripravnika u organizacijama udruženog rada. Uostalom, ovakav oblik rješavanja nezaposlenosti visokoškolaca nije predviđen ni Programom rada Zavoda za zapošljavanje CG za 2012. Treba napomenuti da je u pravnoj teoriji i praksi prvi put u Jugoslaviji institut pripravništva normativno uređen Zakonom o radnim odnosima i Zakonom o javnim službenicima iz 1957. Dakle, neshvatljivo je da se nakon donošenja novog Ustava iz 2007, koji i definitivno mijenja prethodni sistem i prihvata tržišnu ekonomijiu kao ekonomski i razvojni princip, koji po definiciji isključuje zapošljavanje po automatizmu bilo koje strukture nezaposlenih. Ako je tako, a nesporno jeste, postavlja se pitanje što je mandatar mogao obećati u svom ekspozeu. Svakako mogao je obećati, a bio je dužan da radi na stvaranju ambijenta za ekonomski razvoj koji bi otvarao nova radna mjesta, kao potrebu poslodavca da zapošljava, ali ne nikako njihovu obavezu da to čine jer je to nemoguće i neostvarljivo kao i sam predloženi zakon.

Nemoguće je osposobljavanje pripravnika za samostalan rad propisati zakonom. Takvu mogućnost imaju samo privredni i drugi subjekti polazeći od djelatnosti koje obavljaju, posebno u drugom dijelu programa koji čine i njegov posebni dio karakterističan za svaku organizaciju posebno. I dalje nije moguće određivati broj i zanimanje potrebnih pripravnika. Ovaj zakon obuhvata samo jednu kategoriju i to samo visokoškolce iako to nije dopustivo, odnosno suprotno je Konvenciji MOR-a broj 111 o jednakosti kod zapošljavanja i zabrani diskriminacije iz 1958, po kojoj je, između ostalog, zabranjeno „svako pravljenje razlika, isključenje ili davanje prvenstva“ jer je to diskriminacija. I Ustavom CG član 8 „zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija po bilo kom osnovu“. I na kraju, sistemski zakon, Zakon o radu u članu 5, 6 i 7 zabranjuje svaki oblik diskriminacije, a posebno da se lica koja traže zaposlenje stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji. Posebno treba podvući član 7 u kome ovaj zakon zabranjuje diskriminaciju u pogledu obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja.

Dakle, potpuno je nesporno da su ovim zakonom stavljenje u nepovoljniji položaj osobe sa višom i srednjom školskom spremom kojih je na evidenciji nezaposlenih znatno veći broj i duže čekaju na zaposlenje. Njihovo izostavljanje iz zakona je primjer klasične diskriminacije. Sam način objavljivanja javnog poziva i raspored nezaposlenih visokoškolaca kao i priznavanje 9 mjeseci kao 12 stručnog osposobljavanja, podsjeća na vrijeme priznavanja iz perioda nakon 1945. Ovo rješenje je neprihvatljivo i zbog činjenice da direktno utiče i mijenja normativni akt subjekata gdje će se osposobljavati visokoškolci. Nijesu manji ni nedostaci ovog zakona koji se odnose na osobe koje će se stručno osposobljavati. Kao prvo, organizacija stručnog osposobljavanja na ovaj način ne može obezbijediti potrebna znanja nužna za samostalan rad u struci. Njihov položaj i zarada od 50% od prosječne neto zarade u CG je administrativno određivanje zarade, a to znači da njihov rad, znanje i sposobnosti nemaju uticaj na zaradu. I dalje, ove osobe ne ostvaruju prava po osnovu rada čime trpe povredu prava koja im garantuje Zakon o radu i Zakon o zapošljavanju, a pored ostalog ne mogu ostvariti ni pravo na novčanu naknadu po prestanku ovakvog oblika rada.

I na kraju, državni budžet i državni fondovi ostaju bez sredstava koja im pripadaju uz obrazloženje da oni koji zaposle visokoškolce neće obezbjeđivati naknadu. Pri tome se krije da će sve platiti zaposleni kod poslodavca iz svojih bruto plata kroz izdvajanje poreza, prireza (budžet), odnosno doprinosa, a posebno doprinosa za zapošljavanje.

Ono što je i danas kao i u ukupnoj ljudskoj istoriji najznačajnije, zapazio je i zapisao i Gete: „Mladost je srećna jer za nju postoji budućnost“. Vrijeme je da mladost i svoju i budućnost Crne Gore uzme u svoje ruke. Njihova šansa je izvjesna, treba se samo osloniti na istinu, znanje, ljubav i vjeru da imaju pravo na jednake šanse za sve.

( Vladimir Vujović )