Piroška, koka-kola i Borislav Pekić

Teško da nekoga ko je zaljubljenik u knjige i čita ih od prve do posljednje korice ne iritira ogroman broj statusa na društvenim mrežama, koji između navodnika nose velike misli mudrih ljudi. Dobar dio tih statusa postavljaju instant-preduzetnici koje neumorno proizvodi ovo društvo, ljudi koji od silnog posla nemaju vremena da čitaju, a znaju da bi trebalo pred drugima da budu načitani, pa stoga kupuju knjige pod naslovom „Velike misli velikih umova“.

U drugoj grupi su valjda ljudi koji žele dokazati da su sposobni da razumiju te citate, pa ih javno kopiraju, ponekad toliko samouvjereno kao da su oni tvorci tih citata. Ukoliko neko istrgne iz knjige samo jednu rečenicu, djeluje kao da je pisac radio uzalud, ako je već mogao da napiše samo tu jednu rečenicu. Međutim, vrlo često u moru citat-statusa ispliva onaj pravi sa mjesta koje me nikad ne iznevjeri. Radi se o stranici Borislav Pekić koju uređuje njegova unuka. Prije nekoliko dana navršeno je dvadeset godina od njegove smrti. Borislav Pekić umro je u Londonu, a rođen je u Podgorici.

Da li se u Podgorici, rodnom gradu Borislava Pekića, uopšte obilježava bilo koji datum vezan za život i rad velikog pisca? Postoji u Ulici slobode jedna ploča na zgradi na kojoj piše da je u toj zgradi rođen Borislav Pekić, to je sve!

Pekićeva žena i kćerka rade na objavljivanju njegove zaostavštine u kojoj se nalaze dnevnici, eseji, pisma, intervjui, a koja iznosi oko 30.000 stranica. Pekić je bio neumoran istraživač, čovjek koga je sve zanimalo i imao je viziju i znao da predvidi stvari. Iako je često „znao šta ga čeka“, nije čekao da problem dođe, već mu se direktno suprotstavljao. Zbog članstva u SDOJ (Savez demokratske omladine Jugoslavije) 1949. godine Pekić biva osuđen na petnaest godina zatvorske kazne, oduzeta su mu građanska prava i konfiskovana imovina. Nakon pet godina robije, izašao je iz zatvora i počeo pisati filmske scenarije od kojih su mnogi ekranizovani, a film Dan četrnaesti u kojem je maestralno Slobodan-Cica Perović glumio melanholika, prikazivao se na filmskom festivalu u Kanu. Zbog svojih ideja i duha koji je uvijek vodio ka pobuni, Pekiću je više puta oduziman pasoš, a vraćan mu je kad bi dobio neku od nagrada kao na primjer NIN-ovu nagradu za roman „Hodočašće Arsenija Njegovana“. U njegovim djelima možemo tražiti korijene problema sa kojima se nosi svako društvo u regionu. Početkom devedesetih godina bio je jedan od osnivača Demokratske stranke i politički se angažovao, ali je narod više volio Šešelja. Upozoravao je Borislav Pekić da je revolucija promašila svoju svrhu i da je sloboda koja nam se nudi izuzetno opasna nazivajući je „lažno proklamovana SLOBODA“.

Borislavu Pekiću se rodni grad odužio pločom u Ulici SLOBODE, odakle može da posmatra i uviđa sve, a u Podgorici „ima šta da vidi“. Ispod ploče su fotelje i stolovi jer se bašta obližnjeg kafića godinama širila i Sloboda je postala uska. Teško je opisati klijentelu koja posjećuje taj kafić, ali je dovoljno reći da su ti ljudi odnedavno dobrostojeći. Novi izum protiv vrelih dana u Podgorici su ventilatori koji šalju okolo hladnu vodenu prašinu. Ispod takvih ventilatora zavaljeni u fotelje sjede krupni momci i obično piju koka-kolu, dok muljaju u ustima pirošku koja veličinom premašuje tanjir. Trebalo bi da neka TV stanica napravi anketu i pita ih da li znaju ko je Borislav Pekić, dok kamera zumira ploču iznad njihovih glava. Sumnjam da bi znali da je to pisac ispod čijeg imena oni jedu na trotoaru u Ulici slobode, a siguran sam da bi za Šešelja znali ko je. To je prava slika Podgorice i naše slobode, veća bi bila sramota čitati na tom mjestu nego piti koka-kolu i jesti pirošku.

( Đuro Radosavović )