Meni je, ipak najdraži početak

‘Početak’ je, po novome, superiorni sinonim za ‘kraj’. Uskoro će upotreba riječi ‘kraj’ biti jedan od simptoma depresije. Jer, uvjeravaju nas, ‘kraj’ ne postoji. Svaki je kraj zapravo neki početak. Gaudeamus igitur! I svaka crkva neka onda bude scijentološka; i Toma Kruza za predsjednika, molim!

Dakle: avgust/kolovoz 2005. U Zagrebu, gradu na brdima, napokon imam nekoliko prijatelja i jednu interesantnu komšinicu. Pardon, susjedu.

Nije uvijek tako bilo.

Par mjeseci prije, šetala sam, uzbrdo-nizbrdo, Gornjim Prekrižjem sa sinom i tek rođenom kćerkom koju sam bila objesila sebi oko vrata u tada pomodnom, retro, nosaču za bebe. Nešto tu nije štimalo, boljela su me leđa, držala sam se za krsta (križi, o, križi, ženo! Nauči već jednom! Križi na Prekrižju, rajčica na placu.) Beba je nervozno trzala nožicama, tonući sve dublje u nosač.

Sa prozora u potkrovlju planinske kolibe iza našeg stana, kroz mene se zagledaše sitne oči zatočene stare grešnice (Gričke vještice?).

Mljackajući posljednji zalogaj podnevnog obroka, ili možda samo žvaćući sopstvene obraze ogoljenim desnima, zatočena je starica nešto zahtijevala.

‘Daj, daaaaj,’ njen se hrapavi šapat prolamao kroz tišinu Prekrižja.

Šta da joj dam? Bilo je nemoguće pretpostaviti. Činilo se da joj je mnogo toga bilo potrebno.

A meni je bilo potrebno društvo odraslih osoba, pa makar i starica sa očima zamagljenim dugogodišnjim zatočeništvom.

‘Ne razumijem što hoćete!’, doviknula sam prema njenom prozoru. ‘Šta da Vam dam?’

‘Daaj...’

‘Šta? ’

Umjesto odgovora, stara je pokupila svoje duge sijede vlasi, pune paučine i krpelja, lupila prozorskim škurama i utekla u mračnu unutrašnjost potkrovlja.

‘Baka hoće da joj pjevate’, dobacio je neko.

Glas je dolazio iz jednog od nižih dvorišta u tom kaskadnom kraju. Spustila sam pogled prema Ksaveru i krajičkom oka ulovila oskudno odjevenog sredovječnog čovjeka sa barem četiri mačića u rukama.

‘Baka misli da ste Radojka Šverko’, rekao je mačkodržac. ‘Što će, čujte, starost je to. Ne vidi dobro, pa od svake krupnije žene misli da je Radojka Šverko.’

Podigoh ruke ka nebu. ‘Kraljevsto za normalnog susjeda!’ povikah, zamalo padajući na koljena zbog udara oštre boli u – križima.

I, nebo mi usliši želju. Ne odmah, naravno. Ali ipak. Poslalo mi je normalnu komšinicu, moju A. T.

I, taman kada sam u novom gradu izgradila svoje skromne ‘connections’ – A. T. sa kojom se mogu smijati, jedna divna pedijatrica i jedna ćutljiva, spretna spremačica.

...‘Nemoj da nam lomiš krila,’ počeo mi je govoriti muž, bacajući novčiće za Ji-Đing na terasi. ‘Svi ćemo profitirati od selidbe u London. Vidi šta kaže Ji-Đing. Personal growth. Svi ćemo rasti.’

Znao je da ću prije povjerovati nekoj knjizi nego nekoj osobi. Sve osobe koje smo konsultovali davale su nam lično obojene savjete. Za razliku od njih, knjige su bile nepristrasni savjetodavci. Odgovori u njima davno su napisani, papir je svašta istrpio, istrpi i ti, dragi čitaoče.

Muž je znao i da se plašim Londona, te hladne kuje od gradurine. Prvi sam put London posjetila u junu 2000. pet godina prije onog ljeta u toku koga sam svojim ukućanima slamala krila, ja, opasna, krupna Ms Šverko.

Ta se prva posjeta dogodila neočekivano, nakon što sam, sjedeći na hotelskoj plaži Sv. Stefana, sa majkom i sinom, uživala u trešnjama. Medeni je pijesak škripao pod stopalima, a trešnje su bile i slatke i slane u isto vrijeme, usljed pitomog povjetarca koji nam je, s mora, hladio tijela, oznojena na već 40 stepeni. Živjela sam, tada, tih nekoliko dana, tipični regionalni djevojački san: udati se i brzo ođečiti, ali i dalje većinu vremena provoditi sa majkom i prijateljicama. Postoji li nešto više od toga? Bez udubljivanja u život, samo smijeh, smijeh, smijeh. Pa dok traje.

Zazvonio mi je mobilni. ‘Dođite u London’, rekao je muž. ‘Moram ostati duže nego što sam planirao. Nedostajete mi.’

Otišli smo sa plaže. Trebalo mi je deset minuta da svoje ljetnje haljine i jednu skoro prozirnu jaknu ubacim u putnu torbu. Majka je mene i sina odvezla u Dubrovnik i nas dvoje poletjesmo za London.

Na Hitrou, dok smo čekali taksi, odmah mi se zalediše unutrašnji organi. Oko nas: ljudi u mantilima, kapama, jaknama; vijore se šalovi na divljem vjetru, a sin i ja u prozirnim tkaninama. Bilo je deset stepeni Celzijusa; trideset stepeni manje od temperature prije samo jednog avionskog leta od par sati. Mislila sam da neko, Bog valjda, iz godine u godinu zaboravlja da isključi erkondišn nad ovim Ostrvom. Mislila sam, naime, da sam sletjela u anegdotu o engleskoj klimi, a ne u stvarni jun gradurine.

‘Tako sam srećna’, mislila sam i to, ‘tako sam srećna što nikada neću živjeti u ovom užasnom Londonu.’

Pet godina kasnije, septembar 2005, sa još jednim djetetom, pet torbi više, i sa još jednim gradom, na koji se bijah navikla, iza sebe – odselih se, ipak, iz Zagreba u ‘taj užasni London’.

Ji-Đing je rekao: svi ćemo rasti. Ji-Đing, stari lukavac, sigurno to svima govori, na ovaj ili onaj način - a i ko ne bi porastao za sedam godina života u metropoli? - ali malodušnost je ovdje sasvim izlišna.

Kada smo došli, bio je septembar, odgovorno tvrdim – najvedriji mjesec u vedrinom škrtoj engleskoj godini. Septembarski su dani još uvijek dugi. Parkovi u jutro blistaju rozim, u sumrak rumenim, odsjajem. Činilo se, tada, da će i onaj prosjak što je spavao na ulici, na Sloane Streetu, ispred Dior ili Šanel butika, prekonoć postati milioner. Čitav je svijet bio u Londonu. Oni koji su bili drugdje, spremali su se za dolazak ovdje.

Čak ni ‘Roman o Londonu’ Miloša Crnjanskog nije zvučao poput surove realnosti. Zvučao je poput lirikom protkane realnosti:

‘Novac ovde, darling, ima moć grmljavine i groma. Toplotu proleća...

Jesi li zapazila šta ovde liči na violu, na harfu? Na gondolu? Kaligrafski znak za funtu sterlinga.! Ovde je svaki, već u detinjstvu, čuo tu harfu.’

Godina za godinom i postadoh i ja još jedno biće koje raste s gradurinom. I preležava zajedničke bolesti. Ujedno dječije i staračke. Grčevi i reuma. Svake zime neki novi virus ili bakterija. A iznad svih njih – recesija. Čitav svijet više nije bio u Londonu, ali otkrih više onoga što zovem mojim svijetom. Protekoše sve te godine i nikome ih ne bih dala; svojoj ih djeci ne bih baš ni poželjela. Djeci želimo život drugačiji od našeg; da uče na autocenzurisanim verzijama naših grešaka, koje oni nikada neće ponoviti, dok kroz svoje sudbe budu klizili poput bijelih jedara na moru od ulja. Slutim da ćemo i mi o njima znati taman koliko i oni o nama: autocenzurisane verzije onoga što ih bude snalazilo. Možda zato regionalni djevojački san nije loša stvar: djecu hrane bake, a nadgledaju prijateljice od majke. Tiha, sveprisutna kontrola. (‘Sad sam ti sina vidjela kod nedžadovske i rekla mu da ide kući.’)

Kada sam odlazila u London, neko mi je rekao da ‘na Pikadiliju svake tri minute nestane po jedno dijete.’ Takođe da ‘si prvih šest godina u Londonu niko i ništa, a tek sedme godine možeš naći pravog prijatelja.’

Nijedna od ove dvije tvrdnje nije tačna, mogu reći sada, mada sam se u početku ponašala kao da su to stoprocentne istine. I dok sam vjerovala u njih, sama sam sebi bila najgori otimač, najmanji prijatelj. Moraš zavoljeti grad u kome živiš da bi u njemu uspio.

Ako mi je u Londonu, više od svega, falila ‘humanost’, kada ga napustim, faliće mi ‘izloženost mogućnostima’. Kakav paradoks, jer, zar ne bi trebalo da velika ‘izloženost mogućnostima’ (ne pada mi na pamet nikakav manje rogobatan prijevod riječi ‘exposure’) uveća i nivo ‘humanosti’? Ne. U milionskim gradurinama, to su samo pusta sanjarenja... Na kraju dana, neko mora platiti račun za održavanje mogućnosti.

‘Zbogom ostaj zemljo bez sunca sa ljudima bez srca’, oprostio se Crnjanski s Engleskom. Dala mu je dobar materijal, je li mu bar malo nedostajala?

Kada jednom napustim London, a to se mora desiti, sve će se moje godine života u njemu i sa njim, bez obzira na to koliko sam tu naučila i odrasla, u nekoj budućnosti sliti u jednu sliku, još, naravno, ne znam koju.

Moja su se, na primjer, brojna crnogorska ljeta slila u sliku dijamanta od mora koju ugledah jednog ranog, preranog, jutra na Kraljičinoj plaži, nakon noći neprospavane u stanu strica Tanje L. Poslije pekarskog doručka u pet ujutru, otišli smo, nas desetak, da se bućnemo u more Kraljičine, u koje smo zagazili, pa svi zanijemili od ljeskanja nestvarno čiste vode, poput izbrušenih dijamanta ostavljenih da plutau, da se kroz njih prolama svjetlost Prvog dana. I buljili smo, nekoliko dugih minuta, glava pognutih, u tu bistrinu, kao da nije oduvijek bila tu, a mi je tek tada primijetili.

Definitivno mi je, uvijek, najdraži početak. The end.

( Olja Knežević )