Odlučivanje o prostoru

U sadašnjem Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata ne postoji kategorija regionalnog plana, koja je postojala u prethodnim. Naravno, ne radi se o slučajnosti. Prostorni plan Crne Gore nedvosmisleno ističe regione kao prostorne cjeline, odnosno neophodnost postizanja uravnoteženog prostornog razvoja regiona.

Regionalni planovi su instrumenti kojima se kroz dosljednu valorizaciju regionalnih prostornih specifičnosti obezbjeđuje uravnoteženost razvoja zajednice.

Međutim, suština je da je važan garant ovome (stručnost i objektivnost u planerskom poslu i procedurama donošenja je podrazumijevajuća) odlučivanje na regionalnom i lokalnom nivou i potpuna uključenost građana.

Zapitajmo se kako je bilo moguće da u uslovima okupacije tokom II svjetskog rata funkcioniše Narodnooslobodilački pokret. Život se odvijao, ne nasumično nego organizovano. Regioni su se organizovali. Znamo iz istorije da je postojalo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore, ZAVNO Boke i ZAVNO Sandžaka.

Regionalno odlučivanje u Crnoj Gori je potreba, iako dobro zatrpana raznim birokratskim, partijskim, privatizacionim i inim šutom. Sada važećim Zakonom o uređenju prostora (2008. i dopune 2011.) ukunuto je regionalno planiranje.

Prethodno su ukinuti regionalni zavodi za planiranje. Sve je ovo doprinijelo odvajanju odlučivanja o prostoru od planiranja. Zanimljiva bi bila analiza materijalne štete nanesene prostoru koju je Crne Gora pretrpjela u toku dvije okupacije, u I i II svjetskom ratu, i materijalne štete u mirnodopsko vrijeme, period 2006 – 2010. Uporedivost je moguća, bez sumnje, uz manje korekcione faktore koji uključuju površinu, broj stanovnika i nacionalni dohodak.

Ali, suštinska i tragična razlika što su štete u I i II svjetskom ratu činili okupatori, a u periodu od uspostavljanja samostalnog državnog statusa oslobodioci , tj. “oslobodioci”.

Pozicija okupatora je bila mnogo neugodnija. Prilikom razaranja bili su i sami ugroženi, a i stradali su. Pozicija “oslobodilaca” je bila prosto idealna, do skoro. Isključiva dobit uz potpunu bezbjednost. Odlučivanje u svoju korist, u ime naroda. Eventualne štete u prostoru se prenose narodu, sada i za budućnost.

U okviru Evropske unije regionalni planovi razvoja, po pravilu, obuhvataju područja određenih povezujućih prirodnih, geografskih i kulturoloških svojstava, često u nekoliko država. Građani iz tih područja u različitim fazama izrade planova, odlučuju. To je nastavak evropske planerske prakse koju smo nekad i u Crnoj Gori primjenjivali. Primjer Prostornog plana Južni Jadran - Hrvatska, Crna Gora, Albanija.

Jasno je da svaka zajednica učestvuje u donošenju i primjeni plana. Prostorni plan je stručno pripremljen dokument koji valja onoliko koliko je prihvaćen od ljudi nekog područja, regiona u ovom slučaju.

Demokratizacija procesa odlučivanja o prostoru nije izvodljiva ako se prostorom vlada samo iz centra i samo administrativno. A u našem slučaju - iz partijskog centra. Posljednja decenija je do karikaturalnosti izoštrila ovaj pristup.

Doslovno su partijski moćnici bili ti koji su krojili sudbinu prostora, donosili odluke o prodaji, privatizaciji, dovodili strateške (svoje) partnere. Sve ovo ne bi bilo moguće da su razvijani, a ne ukidani, principi regionalnog planiranja, i principi demokratskog odlučivanja o planovima. Posebno drastičan primjer administrativnog odlučivanja o prostoru je davanje državnih koncesija za šume, mineralne sirovine, hidropotencijal.

Sjeverni region kroz koncesije osim dijela prihoda dobija i stoprocentne štete (putevi, izvori, komunalna infrastruktura, narušeni ekosistemi, narušeni hidrološki režimi i dr.) Južni region ne odlučuje o prostoru Morskog dobra.

Tako se lokalne zajednice, izolovane kao sirak tužni, zabave o nekom problemu čije je rešavanje u regionalnom povezivanju i pravu da se odlučuje.

Jasno je da se ovim stavom otvara druga polemika.

Brojne odluke o prostoru, lokalnih zajednica, posebno primorskih, su primjer lakomosti koja ugrožava prostor i budućnost i te lokalne zajednice i regiona.

Ako objektivno razmotrimo, vidjećemo da je uzrok štetnih odluka isključivanje građana iz odlučivanja. Usvajanje planskih dokumenata zahtijeva model referenduma. Takva praksa postoji, ne tako daleko od nas, pod plavom zastavom sa zvijezdama. Takva praksa i u Crnoj Goti može se primijeniti i lako i jednostavno. Treba samo stručnosti, principijelnosti i posvećenosti.

Tada bi Prostorni plan CG usvajan na opštem referendumu, prostorni planovi posebne namjene na regionalnim, opštinski na opštinskim referendumima, detaljni urbanistički planovi u okviru nekog grada.

Planerski malignitet, koji je uznapredovao kod nas protekle decenije, u vidu svaki čas i na parče izmjena i dopuna planova (u stilu: njemu treba završit’ posa’, valja’ nam je na referendum, samo tako!) bio bi odlučivanjem građana brzo izliječen.

A vladin i nevladin sektor i partije pozicione i opozicione bile bi obavezne javno i jasno da zastupaju i obrazlažu svoje koncepte o prostoru. I za njih privuku, ili ne, građane. Kad je prostor u pitanju, na sreću, partijska pripadnost pojedinaca postaje nebitna. Pogotovo ako se uspostavi stalna praksa referendumskog izjašnjavanja građana. Nove komunikacijske tehnologije se mogu odlično iskoristiti.

Nevolja je što, nama ljudima, ako bi ovaj sistem odlučivanja o planovima bio uspostavljen, svašta još može pasti na pamet. Kao recimo pitanje zašto da odlučujemo preko (mnogo plaćenih a malo efikasnih) skupštinskih predstavnika. SMS poruke bi mogle valjati za razne izbore. Ipak, suština nije u novim tehnologijama, već u aktiviranju motivacije i volje najvećeg broja građana za odlučivanje. Ako nove tehnologije to učine efikasnijim, jeftinijim i objektivnijim, utoliko bolje. U vrijeme Trinaestojulskog ustanka iskazana volja je bila neposredna, obavještavanje koliko ljudski glas doseže. Takvo odlučivanje dalo je dobar rezultat, uz sve rizike.

( Jelisava Kalezić )