Prava snaga

Marko radi u državnoj filijali i gleda kako ljudi kradu. On nema dokaze, ne posjeduje papire iako je vrlo stručan, sa nekoliko tegobnih godina u branši. Rijetko mu šta promakne u kancelariji, često mora da pokriva tuđu smjenu pa je stekao dobar pregled i čir. Marko zna da je šef u dilu i na koji način se napreduje, sve je njemu jasno, čovjek ne umije da okoliša nego priča detalje od kojih mnogi jesu masni i žalosni.

Naš junak grize nokte iako je u godinama kada bi trebalo da grize, budimo patetični, najslađe plodove mukotrpnog obrazovanja. Rad i disciplina doveli su ga do stambenog prostora i krasne porodice, odnosno, ako nećemo da lažemo, stan je naslijedio a porodicu može da zahvali proviđenju i čudu ljubavi.

Predložio je da se vidimo u nekom mjestu sa izlogom, očigledno mu je prijalo da možemo pratiti situaciju. Možda nije baš tako formulisao ali jeste bio opterećen brojem konobara i govorio onim sniženim tonom kojim se u kafani izgovara ime aktuelnog ministra kulture.

Prijatelja je uvijek lijepo vidjeti, posebno ako uloviš nesposobnost njegovog lica da govori išta do istinu. Marko je od onih koji ne mogu psihički da izdrže krađu. Brzo nakon fakulteta čovjek se našao u poziciji da svi zakoni ne stoje u praksi. To znači da ih je uzalud učio ako nije spreman da ih zaobiđe.

Marko bi volio da jednom mjesečno izvede majku na večeru. Njegova želja je da hranu ne doživljava kao trošak koji ukida garderobu. Nikad ga niko nije pitao za mišljenje. Studirao je van Crne Gore, izgubio veze sa generacijom. Kao i mnogim ljudima srednje dobi, Marku se kao model socijalizacije nude kafići i butici. Poslije izvjesnog vremena u takvom okolišu čovjek osjeti poriv da se obeznani. Kupuje petolitar rifuznog vina i pije satima. Kartonsko pakovanje ima malu česmicu iz koje curi pod pritiskom. Zbog čega se on samo nervira, pored toliko vječnih tema! Nalet samopouzdanja je velik, naš junak duboko udiše i gleda sa terase stančića. Prava je šteta što nije na bini, govorio bi bez papira, u nekoliko slika bi raščlanio muku i pozvao kamarade da se ruši sistem vrijednosti, ne samo vlast, jebeš vlast, viče Marko i to je trenutak kada neki pas zalaje na ulici, odnosno dramaturški slijedi – mrak.

Marko će se probuditi oko 13 časova, ljepši su se kopali od njega, obećava da više nikad neće piti, itd. Na protest kasni jer mu se revolucija događa u stomaku i sve što ima da kaže jeste ime božije koje mu ispada iz usta dok kleči nad WC šoljom. Marko je stvaran lik, odnosno pažljivo izmišljen za potrebe teksta. Život ga je udaljio od svake vrste udruživanja tako da ne vjeruje nikome. Ako i vjeruje, neće da učestvuje. Marka je više blam da puca po DPS-u jer je to radio još na nekom rođendanu 1993. godine kada je vikao Milo lopove a curice mislile da je seljak i hrabro momče.

Naš junak je malodušan - trošio se na gluposti, nijednu partiju nije interesovalo to njegovo i uvijek su šišnjari zauzimali mjesta. Ako ćemo pravo, nije se ni Marko mnogo naturao. Dočekao je tako i potresni jubilej stranke kojoj dvije decenije tepaju - aktuelni režim.

Marko je, treba li to nekome još crtati, apstinent. On je ključ pobjede na sljedećim izborima, njega moraju da obiđu aktivisti svake stranke koja ne želi da raspravlja o kapeli na Lovćenu. U protivnom, bolje neka ne šalju ljude jer Marko se zapravo ne zove Marko i može da bude agresivan, posjeduje ime, prezime, pošten odnos prema drugim bićima i ne želi da ga niskočelci uzimaju u obzir.

Na prošlim izborima za parlament nije glasalo 169.000 ljudi sa biračkog spiska. Ne može biti da baš svi oni žive u inostranstvu. To se u naprednom svijetu zove politički izazov i šansa – makar za ozbiljnu analizu, ako ne novu partiju. Bilo bi lijepo paralisati sistem, bojkotovati, ne samo Skupštinu, ali slične akcije ovdje uspiju samo kada ih organizuje služba bezbjednosti i izgleda da opet ostaju samo izbori.

O, da, svi mi osjećamo da živimo u obeshrabrenoj, skeptičnoj i beznadežnoj zemlji. Možda jedina snaga koju ima naša vlada leži u činjenici što ljudi misle da bi i bilo koja druga vlada bila isto tako loša. Ali u tome se ne sastoji prava snaga.

To Marko citira Borhesa i bude mu lakše.

( Brano Mandić )