Krevet i ležaljka

Na početku turističke sezone uobičajeno, bavimo se budžetima za ljetovanje, koliko treba izdvojiti za prevoz, smještaj, restoran, plažu?... Pri tom uporno upoređujemo cijene smještaja i plažnog mobilijara i izvodimo zaključak da je ležaljka skuplja od kreveta?!

Autorka ovih redova bavila se sličnom temom prije par godina i može se reći da se situacija nije bitno izmijenila, izuzev što su na najekskluzivnijim plažama u Svetom Stefanu i Miločeru cijene dostigle astronomske iznose i njima se bave svi mediji u okruženju, što umnogome umanjuje efekte promotivnih aktivnosti koje su prethodile sezoni.

Zašto je tako i zašto se dešava „repeticio“ svake godine po istim temama? Zašto se upoređuje neuporedivo? Ravnodušnost nadležnih i nemiješanje u svoj posao, koji je očit u ovoj oblasti, može se smatrati odobravanjem. Liberalni koncept privrede otvara mogućnost da svako određuje politiku u svom dvorištu, pa tako i cijene ležaljke i suncobrana.

Računica, da dok ima kupaca spremnih da plate 50 ili 75 eura za komplet plažnog mobilijara, ekonomski je održiva. Ipak, glavni razlog ovakve cjenovne politike, leži u nečem drugom, a to je selekcija gostiju, jer je cijena najefikasniji regulator.

Pomenute ekskluzivne plaže treba da obezbijede mir i jedinstven doživljaj za svoje malobrojne goste. Oni za to plaćaju izuzetno visoku cijenu. U Hotelu Aman Sveti Stefan npr. od 750 do 3.000 eura samo za noćenje. Hotelski gosti “ne plaćaju” plažni mobilijar ili kako to ljepše zvuči, “besplatan je”. Na stranu to koliko od ove privatizacije ima država i stanovništvo, to je tema za neku drugu priču i javnosti je uglavnom poznata, ali stoji da gostima treba pružiti adekvatnu uslugu za novac koji su platili.

Dakle, naše interesovanje na temu krevet i ležaljka treba usmjeriti na goste koji koriste neki drugi vid smještaja, privatne kuće i apartmane, hotele koji nemaju plažu, izletnike ili goste koji su smješteni u sopstvenom objektu, kao i na lokalno stanovništvo. Oni su brojniji, a glavni razlog dolaska turista na more je kupanje.

Po odluci JP Morsko dobro, ulaz na plaže je slobodan, mobilijar zauzima 50% prostora, a druga polovina je rezervisana za one koji ne žele da ga koriste, ili ne mogu da ga plate. Izgledalo bi dovoljno fer, da slika koja se može vidjeti s mora ili odozgo sa neke krivine, ne šalje poruku jeftinog šarenila, neizmjerne gužve u dijelu bez mobilijara i s druge strane uredno poređanih, najčešće praznih ležaljki. Pomenuti hoteli i neki zakupci vode politiku, manje gostiju-više para i to je sa njihovog stanovišta ispravno. A šta misle nadležni?

U ovakvoj organizaciji plaže, moram priznati da bih se osjećala jednako loše i kao korisnik ležaljke, pored koje i ispred koje tutnji masa kupača, i kao neko ko mora da se izbori za svoje mjesto pod suncem, na način što će ugurati svoj peškir na prvi slobodan prostor, pa kasnije osvajati teritoriju. A o gužvi u moru, koje nisu uspjeli da isparcelišu, da ne govorimo. Rješenje, očigledno, doneseno da pokuša da zadovolji jednu i drugu stranu, hotelske goste i ostale, koji su u većini.

Priča, naravno, ima i drugu stranu medalje. Kao što neko ljetuje u hotelu sa pet zvjezdica, a neko u prikolici, i sa plažom je isti princip. Plažna ponuda u Crnoj Gori je raznolika, od one ekskluzivne sa baldahinima, plaža koje ispunjavaju predviđene standarde i nosioci su plave zastavice, do onih koje se ne mogu pohvaliti čistoćom i tuševima, ili iz drugih razloga - nisu dovoljno atraktivne, pa su i cijene eventualnog mobilijara daleko pristupačnije.

I naši gosti su raznoliki. Brojni su oni koji dolazak na plažu poistovjećuju sa potrebom da se baškare na ležaljci, pa makar bila i plastična, na koje su inače gadljivi, i to besplatno. Ko je još vidio da se na našem moru, na našoj plaži, naplaćuje ležaljka i suncobran. I potpuno je normalno da na plaži postoje tuševi i korpe za otpatke gdje ćemo baciti kore od lubenice i plastične boce. Kao i to da se plaže redovno čiste, a da mi uredno u pjesak zabadamo opuške od cigareta i koješta još. I to sve besplatno.

Ovo su tipična razmišljanja posjetilaca naših plaža, što govori i o strukturi gostiju. Razmišljanja, koja svjesno ili ne, prate i neki mediji, nepraveći razliku između različitog kvaliteta usluga i naravno različitih cijena. Onaj gost koji je spreman da plati 10 eura dnevno, u skladu sa svojim skromnim budžetom, može sasvim udobno da se smjesti na paškir, topao pijesak prija, a i zdravo je. Nekada su oni kojima je moglo bit koristili dušek na naduvavanje i to je bio hit. Dakle, suština je ista kao i sa ležaljkom, samo je standard porastao.

A naša turistička zbilja vezana je za neravnomjeran razvoj različitih segmenata ponude. Rast standarda na plažama nije u skladu sa razvojem kvalitetnih, prije svega hotelskih kapaciteta, kojih je svega 13%, što je u direktnoj vezi s manjim brojem gostiju koji koriste kvalitetniji servis, između ostalog i na plažama. Baš kao što ležaljke nisu u vezi s niskobudžetnim gostima.

( Silvana Đurašević )