Crnogorski neoliberalizam

Od izbijanja ekonomske krize 2008. godine sve češće se koristi riječ „neoliberalizam“, uglavnom kao sublimirani izraz za sve negativne efekte tržišnog fundamentalizma koji je dugo vremena (bio) prisutan u ekonomskoj teoriji i praksi.

U štampi i stručnoj literaturi se sve češće mogu naći članci i diskusije naslovljene sa „Kraj neoliberalizma“ (sa ili bez upitnika na kraju). Po mišljenju nobelovca Jozefa Stiglica, neoliberalizam je „mješavina ideja koje se zasnivaju na fundamentalističkom shvatanju da tržište funkcioniše na principu samoregulacije, da efikasno vrši alokaciju resursa i da dobro služi javnom interesu“.

Po mišljenju američkog profesora Dejvida Harvija, „neoliberalizam je politički projekat za ponovno uspostavljanje uslova za akumulaciju kapitala i obnavljanje moći ekonomske elite“.

Sistematizaciju konkretnih mjera ekonomske politike koje karakterišu neoliberalizam nalazimo u “Vašingtonskom konsenzusu” Džona Vilijamsona, formulisanom 1989. Riječ je o spisku mjera ekonomske politike u deset tačaka („zapovijesti“) koje su nametane zemljama u razvoju od strane institucija koje se nalaze u Vašingtonu - Svjetske banke i MMF-a, ali i Ministarstva finansija SAD i vašingtonskih tink-tenkova.

Deklarativno, svrha ovog programa mjera je za podsticanje privrednog rasta. Međutim, u praksi ovaj program nije bio uspješan, već je umjesto rasta često izazivao krize, pa i krahove u zemljama koje su ga primjenjivale.

Vašingtonski konsenzus je u Crnu Goru stigao nakon NATO bombardovanja 1999, a osnove za njegovu implementaciju je postavio USAID. U nastavku se nalazi integralna lista mjera po Vašingtonskom konsenzusu i ocjena dosljednosti njihove primjene u Crnoj Gori. Efekti ovih mjera na privredni razvoj Crne Gore su posebna tema.

1. Budžetska disciplina. Statistički podaci govore da je deficit državnog budžeta Crne Gore u periodu prije ekonomske krize bio vrlo mali, a u 2007. je ostvaren i značajan suficit. Nakon 2008. Crna Gora je ušla u zonu značajnog budžetskog deficita koji je u 2011. dostigao 3,97% BDP-a. Ukoliko je ovakvo kretanje uopšte rezultat namjere, moglo bi se reći da je vlada odustala od principa neoliberalizma i da se okrenula anti-cikličnim mjerama u vrijeme krize, kao što je budžetski deficit. Istovremeno, obim budžetske potrošnje je sa 20% BDP-a u 2002. povećan na 43% u 2011. Ovakva kretanja su u jasnoj suprotnosti sa neoliberalnim principom minimiziranja države.

2. Smanjenje subvencija. I pored deklarativne politike smanjenja subvencija, država je nastavila da na različite načine subvencioniše ne samo državna, već i privatna preduzeća (npr. kroz cijenu struje). U posljednjih nekoliko godina se sve više koristi „državna pomoć“ - u 2011. je na ovaj vid subvencija potrošeno 2% BDP-a (3-4 puta više nego u zemljama EU).

3. Smanjenje marginalne stope oporezivanja. U Crnoj Gori je porez na profit preduzeća 2005. smanjen sa 20% na 9%. Štaviše, ovaj porez je linearan, za razliku od SAD i nekih zemalja EU, gdje je porez na profit progresivan (veća stopa poreza za veće profite). Slično je i kod poreza na dohodak građana. Kada je u pitanju neoliberalna poreska politika, slobodno se može reći da je Crna Gora „veći katolik od pape“. Na ovom pristupu se istrajava uprkos sve češćim zahtjevima domaće javnosti za uvođenje sistema progresivnog oporezivanja.

4. Liberalizacija finansijskog sektora. Iako je formiranje kamata u Crnoj Gori prema receptu prepušteno tržištu, planirani efekat niskih kamatnih stopa je izostao. Centralna banka Crne Gore je nedavno najavila mogućnost regulatornog ograničenja kamatnih stopa. Iako je ovakva mjera kontroverzna, ona prvenstveno predstavlja vid intervencije odnosno odstupanja od doktrine o slobodnom tržištu. Radi poređenja, ograničenje kamatnih stopa postoji i u SAD i nekim zemljama EU.

5. Liberalizacija spoljne trgovine. Liberalizacija trgovine se u Crnoj Gori nikada nije dovodila u pitanje, čak je uklanjanje trgovinskih barijera sprovođeno brže nego što je to iko spolja zahtijevao. Uvoz je postao jedan od nosilaca rasta, što je suprotno namjeravanom efektu liberalizacije trgovine (u kombinaciji sa slabom valutom), a to je rast na bazi izvoza.

6. Konkurentan (plivajući) kurs valute. Zahvaljujući uvođenju eura, prijeko potrebna konkurentnost domaće valute je izostala. Iako ova „zapovijest“, dakle, nije poštovana, uvođenje eura je rezultat favorizovanja ciljeva stabilnosti u odnosu na ciljeve rasta, što u krajnjem jeste u skladu sa principima neoliberalizma.

7. Liberalizacija kretanja kapitala. Sudeći prema obimu priliva stranog kapitala u prethodnom periodu, u Crnoj Gori su vrata stranom kapitalu bila širom otvorena. Priliv stranih investicija je bio (i ostao) osnovni nosilac rasta crnogorske ekonomije.

8. Privatizacija državnih preduzeća. Privatizacija je u Crnoj Gori brzo i temeljno sprovođena. Masovnom vaučerskom privatizacijom i prodajom većinskih paketa akcija putem tendera je udio države u akcionarskim društvima sveden na jednocifren broj. U ovom dijelu su preporuke neoliberalne politike u Crnoj Gori dosljedno primjenjivane.

9. Deregulacija tržišta. Investitori smatraju da je tržište u Crnoj Gori deregulisano samo u nekim segmentima, dok je u drugim došlo do birokratizacije. Tipično za neoliberalnu politiku, došlo je do „fleksibilizacije“ tržišta rada, odnosno labavljenja obaveza poslodavaca prema zaposlenima i povećanja neformalnosti u radnim odnosima.

10. Pravna sigurnost. Za strane investitore je posebno bitna zaštita prava vlasništva, koje predstavlja jednu od osnovnih vrijednosti liberalne doktrine. I pored deklarativne težnje da se ispune svi zahtjevi neoliberalne agende, pa i ovaj, ocjena međunarodnih institucija je da vladavina prava u Crnoj Gori ima puno prostora za unapređenje.

Crna Gora je, očigledno, na početku prilično dosljedno sprovodila preporučene mjere prema Vašingtonskom konsenzusu, ali je nakon izbijanja ekonomske krize intervencionistička uloga države znatno pojačana. Ovo, međutim, ne mora da znači odstupanje od političkih principa neoliberalizma, kao što su stvaranje uslova za akumulaciju kapitala i slabljenje položaja radnika.

Iako je svjetski neoliberalizam u krizi, očigledno je da istorijska funkcija neoliberalizma još nije iscrpljena. Međutim, Vašingtonski konsenzus kao recept je definitivno prevaziđen, a poznati ekonomisti zemljama u razvoju sada preporučuju da jednostavno naprave svoj, individualni recept za rast i razvoj.

www.facebook.com/alternativna.ekonomija

( Tatjana Kuher )