Kad nema para nacija je manje bitna

Da je recesija opustošila jug Srbije, decenijama prije ekonomskog loma na Vol stritu, lako je shvatiti nakon prve šetnje kroz centar Bujanovca.

Iako je radni dan, na malome trgu sa dvije dotrajale trafike i išaranim spomenikom, sjede desetine besposlenih ljudi dok su bašte okolnih kafića poluprazne. Dok gleda ispucali beton na trgu, moj saputnik Muso Đokaj kaže da mu nakon Bujanovca rodni Milješ izgleda kao velegrad.

Iako su se prije deset godina gledali preko nišana, danas se lokalni Albanci i Srbi muče sa istim problemima. Fabrike ne rade, posao u administraciji nalaze samo srećni, a rijetki vojni transporteri podsjećaju da se u Preševskoj dolini nekad pucalo.

Sa druge strane nemaština se gotovo osjeća u vazduhu jer Bujanovac gotovo da nema kontejnera, a smeće se odlaže u plastičnu burad raspoređenu niz ulice. Prodavnice su poluprazne, u gradu nema mjesta za izlazak, a čitava oblast ima samo jedan hotel u kome ne rade klime i nema tople vode.

"Ovdje barem stigne infuzija, kada dođu rođaci iz Evrope. Treba da pođete u Crnu Travu, pa da vidite kako je tamo loše", priča nam Nedžat Beljulji, lokalni biznismen.

Situacija nije bolja ni u Preševu, koje podsjeća na siromašnu verziju Novog Pazara. Ulice u centru su uske i prašnjave, dotrajale kuće pamte bolja vremena, a u gradu nema gotovo nijedne zgrade.

Naši sagovornici tvrde da investitori iz inostranstva ne zalaze u južnu Srbiju, a zvanični Beograd o njoj misli samo pred izbore. Zbog toga je, kako tvrde, sve više Srba koji bolji život traže u Nišu i Beogradu, dok Albanci odlaze u Evropu.

Da putari odavno nijesu prolazili Preševskom dolinom, jasno nam je dok vozimo ka graničnom prelazu sa Kosovom. Asfalt je prepun udarnih rupa, kao da se rat juče završio, a kraj puta gotovo da nema putokaza. Nema ni radnog elana među srbijanskim policajcima, koji sjede u hladovini kraj česme, dok dežurni kolega polako pregleda naše dokumente.

Zemlja stovarišta, zastava i spomenika

Situacija je potpuno drugačija kada se odmakne od granice, jer Kosovo u odnosu na južnu Srbiju danas djeluje kao Njemačka. Kraj obnovljenih puteva nanizani su restorani i nove kuće, a na ulazu u većinu gradova nalaze se desetine građevinskih stovarišta i veliki šoping molovi.

Da Kosovo trese građevinska groznica, ali i da se iz te zemlje cementom opskrbljuje region, potvrđuju brojni natovareni šleperi po kosovskim putevima. Prema podacima kosovske carine na taj način samo prošle godine izvezeno je oko 227 tona cementa.

Ipak, sudeći po zastavama ispred reprezentativnih nekretnina u Kosovo najviše ulažu Albanci koji žive po svijetu. Po nepisanom pravilu, pred restoranima, hotelima, pa čak i automehaničarskim radnjama, uz albansku obavezno je istaknuta zastava države u kojoj je vlasnik stekao kapital. Sudeći po izgledu većine kosovskih gradova taj kapital se za sada ne ulaže u infrastrukturu.

U gradovima poput Uroševca ili Gnjilana rijetke su nove zgrade, a prljave ulice i parkovi potvrđuju da država nije široke ruke. Ipak, Vlada je bila izdašna u podizanju spomen-obilježja komandantima OVK, kojih ima u gotovo svakom kosovskom gradu.

Većina je napravljena u socijalističkom stilu, po ugledu na partizanske spomenike u SFRJ . Spomenik vojniku OVK dekor je i na glavnom trgu u Prizrenu, iako je stotinak metara dalje kuća u kojoj je prije 100 godina formirana Prizrenska liga koja je udarila temelje albanskoj državnosti.

Iako je Prizren poznat po starim džamijama i pravoslavnim manastirima, u fijakeru besposlen sjedi kočijaš, dok su lokali u centru uglavnom prazni. Pusto je i dvorište sabornog hrama Svetog Đorđa kojim šetaju monahinje, a nakon što je zapaljen u martu 2004, pravoslavni hram sada čuva kosovska policija. Vlasnik ćevabdžinice u ulici iznad crkve žali se da je turistička sezona loše počela.

"U grad dolaze samo strane delegacije iz Prištine, a organizovanih tura gotovo da nema. Sva sreća da naši ljudi ne mogu bez ćevapa, pa nekako opstajemo", priča Šaćir, Goranac sa Šar planine.

Autoputem za tri sata do Ulcinja

Turistima je za sada najlakše da na Kosovo dođu preko Albanije. Iako se do prije tri godine iz Kuksa u Prizren išlo starim putem sa ograničenjem brzine od 40 kilometara, ta razdaljina se danas prelazi za sat.

Autoput „Ibrahim Rugova“ , kojeg Albanci nezvanično zovu putem nacije, ima četiri trake i izgleda kao da je u nekoj evropskoj zemlji. Albaniju je do sada koštao 418 miliona eura, većinu radova završile su strane kompanije, a novac su obezbijedile albanska vlada, brojni međunarodni finansijski fondovi i banke. To je olakšalo put i kosovskim turistima koji za tri sata mogu stići do Velike plaže u Ulcinju, dok, primjera radi, Rožajci ili Bijelopoljci o tome mogu još da sanjaju.

Na putu nema gužvi, baš kao ni na granici između Kosova i Albanije koju su reporteri “Vijesti” prošli gotovo bez zaustavljanja. Zaustavljanja nema ni kod brojnih policijskih patrola raspoređenih do Skadra.

Za razliku od crnogorskih, albanski policajci ne zaustavljaju zbog registarskih tablica, već zbog brze vožnje. Ipak, da su balkanska pravila jača od evropskih, potvrđuje i podatak da će albanski policajci prije uzeti pet eura mita nego napisati kaznu. Balkanska pravila važe i za graditelje puta od Skadra do Božaja, koji ne izlaze na teren zbog vrućina.

Iako crnogorski zvaničnici tvrde da će se uskoro do Skadra na kafu stizati za 40 minuta, sudeći prema putnoj signalizaciji najbolje je da ta kafa bude jutarnja. Iako presvučen novim asfaltom, put je potpuno neosvijetljen, a stočne zaprege i biciklisti “pod gasom” putovanje noću čine rizičnijim. Zbog toga nakon noćne vožnje od Skadra, novi put od Božaja do Podgorice djeluje kao bulevar, a Tuzi sijaju kao velegrad.

Nasera svi znaju

Da region ima predrasude o Crnoj Gori potvrđuje grupa mladih u preševskom kafiću, koji nas pitaju da li mafija kod nas drži poluge vlasti. Dok se branimo tvrdnjama da „Brisel prepoznaje napredak u reformama“, pričamo da je u Crnoj Gori sve manje velikih igrača, a da je Darko Šarić prošlost.

Na opasku jednog od njih da je Naser Keljmendi ulagao u Crnu Goru, komentarišemo da se radi o „kontroverznom biznismenu“. „Ko, Naser? Kakav biznismen. Naser je gazda koji drma cijelim regionom“, komentariše jedan od njih ne krijući čuđenje.

Da se dobar gals daleko čuje potvrđuju nam kosovski i srbijanski policajci koji nam pregledaju prtljag kao da rade na aerodromu. Dok se jedan raspituje o cijenama u Crnoj Gori i pričama da Rusi kupuju sve, drugi nas ljubazno moli da podignemo haubu, i naizmjenično otvaramo prozore. Tek nakon detaljne provjere pojavio se treći ljubazno nam poželjevši sretan put.

U megamarket po zastavu

OVK Iako megamarketi na Kosovu izgledaju kao i u Crnoj Gori, prvo što upada u oči su cijene. U kosovskim prodavnicama bijela tehnika i prehrambreni artikli znatno su jeftiniji nego u Podgorici.

Tako se instant kafa koja u „Voliju“ košta gotovo četiri eura, u Gnjilanu može kuputi za dva, dječije igračke su skoro duplo jeftinije, a razlika u cijenama bijele tehnike je i do deset odsto.

Ipak, kuriozitet u kosovskim megamarketima je što uz majice, bermude i igračke možete kupiti i zastave. Po cijeni od pet eura u „Interexu“ u Gnjilanu prodaju se zastave Kosova, Albanije, SAD, EU, ali i Oslobodilačke vojske Kosova.

Galerija

( Samir Kajošević )