Post-posh društvo

Na brzinu se snađosmo za bebisiterku, muž i ja, i odosmo da odgledamo tu predstavu POSH o kojoj svi pričaju.

Po usmenom predanju, etimologija ovog ultra-rabljenog termina je sljedeća: POSH je akronim od ‘Port Out Starboard Home’. Takav je, početkom prošlog vijeka, bio pečat na brodskim kartama imućnih putnika za Indiju, onih koji su mogli platiti skupe kabine gdje će, ploveći do najveće kolonije i nazad, u svakom trenutku biti zaklonjeni od sunca i sačuvati aristokratsko bljedilo lica svog. P.O.S.H. putnici.

Kakva vjerna ilustracija ostrvskog vjekovnog, osvetničkog odnosa prema suncu!

‘Sunce nam nije naklonjeno; treba ga omalovažiti i ignorisati.’

Ili: ‘Bolje rahitis nego jeftina preplanulost.’

Rahitis još uvijek nije izgubio bitku. Samo mu se konkurent promijenio. Sada je to rak kože.

Predstava POSH, srećom - o srećom! - nije o tome.

Naprotiv, aktuelna je i angažovana, i protkana pitanjem: jesu li vječiti dječaci sa Etona i Oksforda sposobni izvući zemlju iz krize?

Odgovor je: nisu. Zašto nisu? Zato što, insistirajući na elitizmu, gube dodir s realnošću, što je danas pogubno.

Dramu je napisala Lora Vejd, mlada žena; režirala Lindzi Tarner, još jedna mlada žena.

Ha-ha, takve mlade žene mi jedemo za doručak – možda u tajnosti neke privatne sobe komentarišu članovi kluba sličnog ‘Riot’ klubu, oslikanom u predstavi, a, kažu, utemeljenog na ‘Bullingdon’ klubu čiji je član (bio?) Dejvid Kamerun.

Ha-ha, smije se publika u prepunoj dvorani teatra u West Endu; prepoznajemo i Kameruna i Borisa Džonsona i nekog sličnog Klegu, Ozbornu; i kome sve ne. I, da, znali smo da se oni gade našeg siromaštva, ili našeg novog novca; i naših chav-chav akcenata.

Ali, nismo znali da će ekonomiju zemlje, u dvadeset prvom vijeku, vječni dječaci voditi arhaičnim metodama poput rezanja beneficija srednjoj klasi i siromašnima, i ulagivanja bogatima da im dođu na Ostrvo u bijegu od socijalizma.

Ovi dječaci, kao i Obama (alumnus prestižnog Harvarda) šarmantni su govornici; bivši prvaci debatnih klubova. I dok drže govore, zavrnu rukave; dobra im je ta fora. Samo, danas su nam potrebni rudari s mozgom inovatora.

Na primjer, ja, kao i svaki doseljenik, uvijek gajim nadu da će vlada moje odabrane domaćice-zemlje iz (zavrnutog) rukava izvući neki iznimno moderan i neoboriv odgovor na probleme. Zbog te sam ‘tajne vještine’ žrtvovala prijateljstva i ušuškanost majke-zemlje i došla tu. Pobogu.

Kad, ono, i tu naiđoh na mračne koridore vlasti i svijesti. Ne samo što su mračni, nego i odzvanjaju nerazumljivim, posh akcentom.

U predstavi je do ‘krvi’ iskorišćena reputacija finih engleskih mladića da se opuštaju sasvim nezrelo - konzumirajući hemikalije dok ne izgube manire; nakon čega lome stvari, ljude i osjećaje oko sebe.

Zbog toga je klimaks drame bio isforsiran. Ali, klimaksa mora biti; krvi ili smrti. Od Eshila, preko Šekspira i O’Nila, do Lore Vejd.

Sljedeći put, predstavu bih gledala do tog nasilnog vrhunca, onda bih otišla do pozorišnog bara - jer svako mi je nasilje isto, a znam da ga mora biti - pa bih se vratila pet minuta pred kraj, da još jednom čujem monolog razrješenja starog torijevca, iskusnog člana Kluba: monolog kojim iz blata (i iz zatvora ) vadi mladog, bahatog Alistera, i - da bi podmlatku pokazao dokle se sve može ići kada je društvo zasnovano na povlasticama - predlaže mu da ga ubaci u najuže političke krugove.

Kada već Eshila izvukoh iz plakara, onda da ga i citiram: ‘Onaj koji može sve, lako će povjerovati da se na sve može i usuditi.’

POSH ostaje svježa drama jer je Lora Vejd uspjela obraditi angažovanu temu na domaćoj teritoriji.

Napokon!

Anglosaksonski su pisci prećutno puštali Balkance (i nama slične) da se u svojim pisanijama kolju, ubijaju, korumpiraju. Anglosaksonci su se držali iznad toga. Oni će, kao, obrađivati uzvišenije aspekte bivstvovanja. Fantaziju, misiticizam, gosta na večeri slučajno zaključanog u toaletu. Uz obavezno filozofiranje o smislu.

Ali, samo su se pravili da je smisao bolja tema.

Čeznuli su za angažmanom. Zato su putovali u problematične zemlje i vraćali se sa ‘materijalom’.

A kada su na svojoj teritoriji imali terorističke napade – njihovi su ponajbolji književnici protrljali dlanove i prionuli na obradu hvala-bogu-mračne, a domaće teme. I, šta se desilo? Godine i godine pisanja o smislu učinile su svoje. Nisu znali dobro obraditi krv u zemlji. Niko od njih.

Sada jedna mlada žena zna da je tema za angažman na mirnodopskom Ostrvu - ubuđalost stare slave.

Dajte sunca da rastjera buđ!

Eh... Na nemirnom se jugu svi već sunčate i kupate; izgoreste, disat’ ne možete, ali isto ste preplanuli i – ljetujete, znali vi to ili ne.

Ovdje, djeca još uvijek idu u školu, do sredine jula, ljeta nema, ali opet je taj Vimbldon, sada i Olimpijske igre, sve postaje još skuplje i zakrčenije. Ujutru mi je teško ustati, kao da je zima.

Ko je umoran od Londona, umoran je od života. Da, ali od londonskog života. I ta ti je mudrost zastarjela, Semjuele Džonsonu. Ni London više nije samo u Londonu.

Kasnimo u školu, kćerka tek doručkuje. Blijeda je i malo prehlađena; žao mi da je požurujem. Telefon mi zvoni.

‘Halo?’

‘Helo, dis iz jor minikab, pliz, madam.’ Zove vozač minikaba, već je ispred zgrade. Ljubazan mu je nastup, nema šta.

‘Oprostite,’ govorim mu na engleskom. ‘Malo ćemo kasniti jer mi kćerka tek sada doručkuje.’

‘A?’ pita on.

‘A?’ baš tako. U stvari, malo sa ‘e’.

‘Ae?’ Univerzalni, poluživotinjski zvuk totalnog nerazumijevanja.

Jer, on je naučio ‘Jor minikab pliz madam,’ ali dalje od toga nije i nikada neće, ali ipak živi tu i samo-preko-njega-mrtvog će se ići nazad u majku-zemlju, mada sigurno stalno govori da London ne valja i da će otići, otići će vrlo brzo jednog dana, samo da... nađe svoj Inisfri.

Ide mi na živce sada. Platiću nervoznu vožnju vozaču koji ni engleski ne zna. I koji će biti smrknut, uvrijeđen, što smo kasnile, kćerka i ja.

Nije lako. Nije lako. Ali moram progutati to. Moram ga poštovati. Njega, i svakog drugog.

Nije važna boja kože, ni zemlja porijekla. Evo, sada mislim samo da je recimo žena-šofer došla po nas... Pa čak i da nas nije razumjela, ona bi rekla ‘No problem, see you!’, zacvrkutala bi, ne bi mumlala: ‘Ae? Ae?’

Svi vi engleski, oksfordski, međunarodni, raznorazni muški klubovi – prestanite se samozavaravati! Dotrajali ste, komični ste, prevaziđeni.

Ubrzo ćete shvatiti, nadam se. Tajna vještina u zavrnutom rukavu je – prepustiti se ženama.

( Olja Knežević )