Vujadin Popović - čovjek kome je Podgorica ležala na srcu

"Od svih rituala i svih činova koji se tiču mjerenja, najeminentnija je konstitucija granica. Ona izvire iz neba i traje vječno… jer granice se konstituišu s obzirom na svijet: decumani su naime trasirani po mjeri sunca, a cardines po osi polova."

Hyginus Gromaticus, Constitutio Limitum

Neizmjerno me raduje, najdraži moji čitaoci, što ste našli vremena da na YouTube ovjerite pet dvadesetominutnih nastavaka video-zapisa sa Naučnog skupa o djelu (arhitekte) Vujadina Popovića i zaštiti graditeljskog kulturnog nasljeđa Crne Gore (skup je, pomenuću to još jednom, održan u Podgorici, u maloj sali Kulturnog centra Budo Tomović, 16. februara prošle godine) - čime ste značajno popravili statistiku gledanosti zapisa - činjenica je da je taj zapis u proteklih nedjelju dana odgledalo više ljudi nego u periodu od 18. decembra prošle godine, kada je postavljen, do prošle subote.

I sad neka neko kaže da “Vijesti” nisu najuticajnije dnevno glasilo u Crnoj Gori...

Popović je bio rođeni inžinjer, profesionalac i čovjek od moralnog integriteta - koji je činio ono što je u njegovoj moći

U to ime, ovoga puta bih vam skrenuo pažnju na neke činjenice što se u prvom redu nadovezuju na izlaganje gospodina Rifata Alihodžića, koje je u svakom pogledu predstavljalo kvantitativnu (više nego kvalitativnu) kulminaciju pomenutog skupa.

Dakle, ako uzmemo zdravo za gotovo da je urbanistička matrica nukleusa Podgorice - odnosno Mirkove, tj. Nove varoši - u svojoj naravi neoklasicistička, tj. pseudo-klasično-rimska, onda analogijom dolazimo do zaključka da je Ulica slobode u svakom pogledu linija kardo maksimus (Cardo Maximus), a da linija dekumanus (Decumanus), zapravo ne postoji - iz ko zna kojih razloga - jer potezi ulica Bokeške/ Miljana Vukova, odnosno Vučedolske/ Novaka Miloševa, teško da odgovaraju klasičnom rimskom dekumanus standardu, poglavito svojim dimenzijama, tj. širinama.

Razumljivo je stoga što je Vujadin Popović, neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, uz jugozapadni "bedem" Mirkove varoši - u pravcu jugoistok-sjeverozapad - postavio pseudo-dekumanus liniju koja je nedostajala, odnosno Lenjinov bulevar, danas Bulevar svetog Petra Cetinjskog - koji je ujedno i aksijalna osa savremene Podgorice - da bi tek sredinom prošle decenije, puštanjem u promet mosta Milenijum, proradila i druga, paralelna pseudo-dekumanus linija uz sjeveroistočni "bedem" Mirkove varoši - Bulevar Ivana Crnojevića.

Živim u nadi da će neko, nekad, iznijeti na svjetlost dana originalne urbanističke planove Podgorice iz tog herojskog doba i da će te planove prezentovati na nekom naučnom skupu poput pomenutog - i da će ti planovi neosporno dokazati Popovićevo autorstvo nad aksijalnom osom savremene Podgorice - a do tada će, nažalost, ta lijepa priča koju svi mi rado pričamo ipak spadati u domen legendi, tj. pseudo-istorijske "nauke".

OK, aspiracije i htjenja su danas znatno složenije kategorije - i u kvantitativnom smislu prije svega - ali ipak sve počiva na volji pojedinaca

Ne znam na kojim informacijama gospodin Alihodžić temelji svoju tvrdnju da je arhitekt Popović, "osjećajući širu prostornu matricu u viziji Podgorice (...) osjetio da postoje dva magneta koji vuku grad u pravcu istok-zapad", i dalje "ta dva magneta, različitih polova, prepoznao je u rijeci Cijevni na istočnoj strani i Marezi sa zapada". Kladio bih se, ipak, da je ovdje riječ o Rifatovom metafizičkom zanosu - koji bi, ako mene pitate, trebalo po svaku cijenu kontrolisati prilikom analiziranja stvaralaštva Vujadina Popovića.

U Alihodžićevom izlaganju jedna stvar posebno bode oči (a pogotovo turpija uši). Moj prijatelj - vjerovatno podsvjesno - osjeća potrebu da apriori glorifikuje lik i djelo Vujadina Popovića - što je izlišno, u najmanju ruku - i smiješno - jer se bez nužne kritičke distance čitava stvar pretvara u priču za malu djecu - u besmislenu romantiziranu kašu - pa se stiče dojam da je Vujadin Popović, u najmanju ruku, djelovao sa pozicija protežea neke božanske figure na vlasti, što svakako nije tačno.

Popović je bio rođeni inžinjer, profesionalac i čovjek od moralnog integriteta - koji je činio ono što je u njegovoj moći - a ako je suditi po njegovom pisanju - ta moć nije daleko sezala.

"...svaki naš grad", piše Popović sredinom januara 1952, "treba da ima regulacioni plan jer taj plan je smišljeno djelo koje neće trajati od danas do sjutra, već decenijama i stoljećima, i da on, pored zadovoljenja osnovnih životnih potreba, ekonomije i higijene, mora zadovoljiti potrebe za lijepim i umjetničkim. Prema tome urbanistička djelatnost zaslužuje da se uputi boljim putem i da volju pojedinca podredi ideji, koja se izražava tim regulacionim planom".

Bojim se da ova Popovićeva konstatacija izvrsno funkcioniše i danas, u kontekstu unekoliko izmijenjenog društvenog sistema - mada bismo se svi složili, ubijeđen sam, da se u suštini, ako ostanemo u ravni prostornog i urbanističkog planiranja, malo toga stvarno promijenilo.

Neposredno nakon okončanja rata je postojao imperativ širenja garda - idealni poligon širenja je viđen na desnoj obali Morače - i grad je jednostavno preskočio Moraču

OK, aspiracije i htjenja su danas znatno složenije kategorije - i u kvantitativnom smislu prije svega - ali ipak sve počiva na volji pojedinaca, još uvijek nema ni govora o ideji - njenom veličanstvu ideji - ideja je i dalje neuhvatljiva kategorija.

"I ako ne postoje privatni 'fetiši', niti uticaj moćnih da se zaštiti to njihovo 'pravo', te da se regulacioni planovi posmatraju kroz lične interese, a konkretni zadaci čupaju iz organske cjeline i rješavaju po svom subjektivnom nahođenju", nastavlja Popović, "ipak planske kompozicije naših gradova, specijalno Titograda, baš zbog nekih sličnosti s naprijed izloženim ne mogu postići svoj životni cilj, jer je tom grubom stvarnošću presječen još u toku svog postanka".

Linija današnje ulice Kralja Nikole

Imajte na umu da ovo piše čovjek čiji se projekat prvog reprezentativnog hotela u Titogradu upravo nalazi u fazi realizacije - što je van svake sumnje - dakle čovjek koji nema problema sa egom, niti upada u euforiju, već savršeno anticipira budućnost grada koji mu je na srcu - a samim tim i svoju.

Ne postoji gora slutnja od one koja u pravilu razdire najsposobnije i najčestitije među nama - a to je slutnja da sredina nije u stanju da se uzdigne do civilizacijskog nivoa koji bi podrazumijevao postojanje svijesti o elementarnoj nužnosti konstruktivnog rješavanja problema.

I tada smo se, ukratko, klanjali autoritetu pojedinca na vlasti - autoritetu "gospodara" - kao što to činimo i danas - a rijetki su bili oni koji su javno ukazivali na drugačiji put, kao što su rijetki i danas.

Kako bilo, u nedostatku validnih informacija, treba se držati očiglednog - a očigledno je da je linija Lenjinovog bulevara definiitvno vezana na jugozapadnu ivicu (nerazvijene u to vrijeme) urbane matrice Nove varoši - i da je svaka druga opcija širenja grada, u funkciji varijable povezivanja Nove varoši sa novim, tj. budućim dijelom grada - jednostavno nelogična.

Priča o poslijeratnoj Podgorici, tj. Titogradu, ako izuzememo progresivna dešavanja na desnoj obali Morače - u načelu je priča o oštrom kontrastu između novog i starog

Neposredno nakon okončanja rata je postojao imperativ širenja garda - idealni poligon širenja je viđen na desnoj obali Morače - i grad je jednostavno preskočio Moraču - kao što je krajem XIX vijeka preskočio Ribnicu. Čak su i dimenzije ta četiri centralna prekomoračka bloka, ako ih posmatramo kao cjelinu, gotovo u metar identične dimenzijama Nove varoši - a prekomoračka urbanistička matrica je još bliža klasično-rimskom standardu.

Postoji fina analogija između načina na koji je postavljena jugozapadna granica Nove varoši - očigledno je da je vezana za geomorfološke karakteristike korita rijeke Ribnice - i načina na koji je trasiran prekomorački potez Ivana Milutinovića/ Jovana Tomaševića/ Serdara Jola Piletića - očigledno je da je taj potez vezan za geomorfološke karakteristike korita rijeke Morače - a interesantno je i kako istočni obronci Maloga brada utiču na neminovnu, gotovo neprimjetnu deformaciju tog poteza.

I dok su se nove zgrade građene na desnoj obali Morače, na čistini, savršeno uklapale u priču o ideološkim pretenzijama novog, socijalističkog društva, ipak se karakter nove Podgorice, tj. Titograda, formirao na lijevoj obali Morače, u skladu sa postojećom urbanom matricom Nove varoši.

Bombe su odradile svoj dio posla, a stare kuće, mahom prizemne i jednospratne, koje su nekako preživjele serije bombardovanja tokom Drugog svjetskog rata, jednostavno su brisane i na njihovom mjestu su građene višespratnice.

Od otomanske Podgorice je ostalo par grotesknih ostrvaca - u moru višespratnica

Kako bilo, Popoviću se, koliko ja znam, ne pripisuje linija Ulice kralja Nikole, koja se nastavlja na Ulicu slobode - linija koja je, preko Mosta braće Zlatičanin, nemilosrdno i duboko usjekla u meko, spontano formirano tkivo Stare varoši, tj. otomanske Podgorice - koja svakako nije bila u stanju da preživi taj teški udarac.

Priča o poslijeratnoj Podgorici, tj. Titogradu, ako izuzememo progresivna dešavanja na desnoj obali Morače - u načelu je priča o oštrom kontrastu između novog i starog, tj. o neprimjerenom forsiranju postojeće urbane matrice Nove varoši, sa jedne strane - recentna transformacija Hercegovačke ulice, mada se dešavala u drugačijem ideološkom ključu, nazovimo taj ključ tranzicioni, sasvim se podudara sa transformacijama Ulice slobode koje su se desile u periodu državnog socijalizma - i brisanju otomanske urbane matrice, sa druge strane.

Od otomanske Podgorice je ostalo par grotesknih ostrvaca - u moru višespratnica - u kompletu sa onim što danas podrazumijevamo pod Starom varoši.

Ovo je zapravo bio šlagvort za priču o kontekstualnoj uslovljenosti pozicioniranja Hotela “Crna Gora” - ali o tome u sljedećem broju.

Galerija

( Borislav Vukićević )