STAV UREDNIKA

Sve, sve, ali šljunak

Vratite nam samo Sinjavac onakav kakvog ga pamtimo mi stariji od 30 ili 40 godina, kad smo molili roditelje da nas ne vode na more i kada nam je limski oblutak bio draži od ulcinjskog pijeska

175 pregleda0 komentar(a)
sljunak, koncesionari, moraca, Foto: Zoran Đurić
Dejan Peruničić
30.06.2012. 07:41h
Kolovrat, Sinjavac, Malo Polje, Močivode, Vidojevine, Zelenika... Kao mantru ponavljam ovih dana kupališta moga djetinjstva na Limu, pokušavajući da, bar u mislima, pobjegnem od vrelog podgoričkog sunca. I onda šok: pročitah informaciju da je pokrenuta inicijativa da Bijelo Polje konačno dobije uređeno gradsko kupalište, predlažu da to bude Sinjavac i da se o njemu brine Opština, tj. gradsko komunalno preduzeće.
A, nemojte ljudi, k'o Boga vas molim! Vratite nam samo Sinjavac onakav kakvog ga pamtimo mi stariji od 30 ili 40 godina, kad smo molili roditelje da nas ne vode na more i kada nam je limski oblutak bio draži od ulcinjskog pijeska. Ne kažem da je to loša ideja, i treba urediti kupališta, ali ćete više učiniti boreći se protiv onih koji (ne)legalno godinama izvlače šljunak, promijeniše obale i tok matice i istog tog komunalnog koji zatrpa prilaz na plažu.
Uradite ono što su uradili Hrvati, gdje se rasplamsala rasprava da li mijenjati Zakon o vodama iz 2009. godine kojim su iz korita Save, Drave i Dunava prognane šljunkare (na hrvatskom), odnosno koncesionari (kako se to ljepše kaže na našem jeziku). Ali, i ako prođu, izmjene zakona donijeće i strogu kontrolu. Nijedan zahvat na vodama i vodnom dobru neće proći bez studija i procjena uticaja na životnu sredinu, vodni režim, rizike od poplava i stanje voda kao i ravnotežu vodnih i o vodi zavisnih ekosistema. Ističe se da se u budućnosti neće govoriti o eksploataciji, nego o održavanju voda.
Kod nas, nema rijeke u koju nijesu ušli bageri. Svi osuđuju, a konkretnih rezultata nema. Nema ni krivaca, a i kako bi, kada je za vode u Crnoj Gori nadležno najmanje pet institucija. U prevodu - niko.
A evo samo nekoliko primjera.
Kolašinska Opština tražila je od Vlade da do daljeg obustavi davanje koncesija za eksploataciju šljunka, pijeska i kamena iz rijeke Tare, od granice sa podgoričkom opštinom sve do granica Nacionalnog parka “Biogradska gora”, jer je do sada eksploatacija rađena nekontrolisano i mimo zakona. U Opštini su tada rekli da je Vlada pokazala “potpunu neefikasnost u toj oblasti, pa su zbog toga napravljene višemilionske štete za opštinu i državu”. Prema Kolašincima, recept je jasan: država da koncesije, a potom ne kontroliše koncesionare, čime je značajno promijenjen vodotok Tare, pa je voda oštetila mnoge infrastrukturne objekte, na nekim mjestima čak za 100 metara izašla iz korita. Prema nezvaničnim podacima, na prostoru Kolašina ima devet koncesionara, a to kako oni rade nikome nije poznato, niti ih iko kontroliše.
Problem je, prije svega, „divlja“ eksploatacija, koju niko do sada nije uspio da spriječi.
Primjer drugi.
Nakon odluke Uprave za vode o zabrani eksploatisanja šljunka i pijeska u donjem toku Morače, od ušća Sitnice do Vukovačkog mosta, koncesionari koriste neradne dane i večernje sate kako bi nekažnjeno obavili svoje poslove. Iako je u akciji Inspekcije za vode uklonjeno desetak građevinskih mašina sa lokacija u zoni sanitarne zaštite, dva rovokopača, u šta su se uvjerili i reporteri “Vijesti”, su u predvečerje vadili šljunak na botunskoj strani, u donjem dijelu vodotoka kod Crvenih bregova.
Građevinske mašine nasule su šljunak kako bi prišle lokaciji i bez problema zauzele i zatrpale veliki dio toka Morače. Mještani obližnjih sela već mjesecima prisustvuju istom scenariju – “koncesionari sačekaju veče, dođu, napune nekoliko kamiona i nestanu”.
Koncesionari koji nelegalno ekspoatišu šljunak i pijesak iz Morače, utovarajući samo onu vrstu materijala koja im odgovara, doveli su do devastacije rijeke, pa ona u avgustu u selu Mitrovići nije ni tekla, već je otišla u rukavce i barice.
Primjer treći.
Mještani Mjesne zajednice Dinoša negodovali su zbog eksploatacije šljunka iz korita Cijevne, koja je poremetila tok rijeke i ugrozila mjesno groblje. Oni tvrde da se šljunak traktorima odvozi bez kontrole.
Primjera ima koliko hoćete, to čak ni nadležni ne demantuju, pominju stalno neke koncesione akte, kao i činjenicu da više od 50 koncesionara kontrolišu svega dva inpektora, jedan za sjeverne opštine, jedan za centralni dio države, uz sva bolovanja i godišnje odmore, iako ih, po sistematizaciji, treba da bude najmanje pet.
Ni građani koji su možda zainteresovani da prijave nepravilnosti to ne mogu uraditi na lakši i jednostavniji način. Broj telefona Vodoprivredne inspekcije registrovan u imeniku Crnogorskog telekoma netačan je i na njega se javlja služba Fitosanitarne inspekcije.
Kada je svojevremeno, želeći da kao građanin prijavi nepravilnosti, reporter “Vijesti” pozvao nadležno Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, dobio je informacije da su inspektori na bolovanju. Na pitanje šta će se desiti ukoliko građani prijave nelegalnu eksploataciju, uslijedilo je objašnjenje da na teren nema ko da izađe osim u “izuzetno hitnim slučajevima”. Problem bi nastao i ako bi građani, revoltirani nelegalnim radom, odlučili da prijave slične slučajeve, jer prijave, kako je tada objasnila službenica Ministarstva, moraju donijeti lično u prostorije tog vladinog tijela. Ona je tada kazala da postoji broj telefona na koji se mogu prijaviti slučajevi nelegalne eksploatacije, ali i da na njega nema ko da se javi. Mogućnost za prijavu elektronskom poštom nije postojao.
I tako ukrug, a šljunak vadi li se vadi. Vrućina je, sezona, idemo na more, ko bi razmišljao o rijekama.

Kolovrat, Sinjavac, Malo Polje, Močivode, Vidojevine, Zelenika... Kao mantru ponavljam ovih dana kupališta moga djetinjstva na Limu, pokušavajući da, bar u mislima, pobjegnem od vrelog podgoričkog sunca.

I onda šok: pročitah informaciju da je pokrenuta inicijativa da Bijelo Polje konačno dobije uređeno gradsko kupalište, predlažu da to bude Sinjavac i da se o njemu brine Opština, tj. gradsko komunalno preduzeće.

A, nemojte ljudi, k'o Boga vas molim! Vratite nam samo Sinjavac onakav kakvog ga pamtimo mi stariji od 30 ili 40 godina, kad smo molili roditelje da nas ne vode na more i kada nam je limski oblutak bio draži od ulcinjskog pijeska.

Ne kažem da je to loša ideja, i treba urediti kupališta, ali ćete više učiniti boreći se protiv onih koji (ne)legalno godinama izvlače šljunak, promijeniše obale i tok matice i istog tog komunalnog koji zatrpa prilaz na plažu.

Uradite ono što su uradili Hrvati, gdje se rasplamsala rasprava da li mijenjati Zakon o vodama iz 2009. godine kojim su iz korita Save, Drave i Dunava prognane šljunkare (na hrvatskom), odnosno koncesionari (kako se to ljepše kaže na našem jeziku).

Ali, i ako prođu, izmjene zakona donijeće i strogu kontrolu. Nijedan zahvat na vodama i vodnom dobru neće proći bez studija i procjena uticaja na životnu sredinu, vodni režim, rizike od poplava i stanje voda kao i ravnotežu vodnih i o vodi zavisnih ekosistema. Ističe se da se u budućnosti neće govoriti o eksploataciji, nego o održavanju voda.Kod nas, nema rijeke u koju nijesu ušli bageri.

Svi osuđuju, a konkretnih rezultata nema. Nema ni krivaca, a i kako bi, kada je za vode u Crnoj Gori nadležno najmanje pet institucija. U prevodu - niko.

A evo samo nekoliko primjera.

Kolašinska Opština tražila je od Vlade da do daljeg obustavi davanje koncesija za eksploataciju šljunka, pijeska i kamena iz rijeke Tare, od granice sa podgoričkom opštinom sve do granica Nacionalnog parka “Biogradska gora”, jer je do sada eksploatacija rađena nekontrolisano i mimo zakona.

U Opštini su tada rekli da je Vlada pokazala “potpunu neefikasnost u toj oblasti, pa su zbog toga napravljene višemilionske štete za opštinu i državu”. Prema Kolašincima, recept je jasan: država da koncesije, a potom ne kontroliše koncesionare, čime je značajno promijenjen vodotok Tare, pa je voda oštetila mnoge infrastrukturne objekte, na nekim mjestima čak za 100 metara izašla iz korita.

Prema nezvaničnim podacima, na prostoru Kolašina ima devet koncesionara, a to kako oni rade nikome nije poznato, niti ih iko kontroliše. Problem je, prije svega, „divlja“ eksploatacija, koju niko do sada nije uspio da spriječi.

Primjer drugi. Nakon odluke Uprave za vode o zabrani eksploatisanja šljunka i pijeska u donjem toku Morače, od ušća Sitnice do Vukovačkog mosta, koncesionari koriste neradne dane i večernje sate kako bi nekažnjeno obavili svoje poslove. Iako je u akciji Inspekcije za vode uklonjeno desetak građevinskih mašina sa lokacija u zoni sanitarne zaštite, dva rovokopača, u šta su se uvjerili i reporteri “Vijesti”, su u predvečerje vadili šljunak na botunskoj strani, u donjem dijelu vodotoka kod Crvenih bregova.

Građevinske mašine nasule su šljunak kako bi prišle lokaciji i bez problema zauzele i zatrpale veliki dio toka Morače. Mještani obližnjih sela već mjesecima prisustvuju istom scenariju – “koncesionari sačekaju veče, dođu, napune nekoliko kamiona i nestanu”.

Koncesionari koji nelegalno ekspoatišu šljunak i pijesak iz Morače, utovarajući samo onu vrstu materijala koja im odgovara, doveli su do devastacije rijeke, pa ona u avgustu u selu Mitrovići nije ni tekla, već je otišla u rukavce i barice.

Primjer treći. Mještani Mjesne zajednice Dinoša negodovali su zbog eksploatacije šljunka iz korita Cijevne, koja je poremetila tok rijeke i ugrozila mjesno groblje. Oni tvrde da se šljunak traktorima odvozi bez kontrole.

Primjera ima koliko hoćete, to čak ni nadležni ne demantuju, pominju stalno neke koncesione akte, kao i činjenicu da više od 50 koncesionara kontrolišu svega dva inpektora, jedan za sjeverne opštine, jedan za centralni dio države, uz sva bolovanja i godišnje odmore, iako ih, po sistematizaciji, treba da bude najmanje pet.

Ni građani koji su možda zainteresovani da prijave nepravilnosti to ne mogu uraditi na lakši i jednostavniji način. Broj telefona Vodoprivredne inspekcije registrovan u imeniku Crnogorskog telekoma netačan je i na njega se javlja služba Fitosanitarne inspekcije.

Kada je svojevremeno, želeći da kao građanin prijavi nepravilnosti, reporter “Vijesti” pozvao nadležno Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, dobio je informacije da su inspektori na bolovanju. Na pitanje šta će se desiti ukoliko građani prijave nelegalnu eksploataciju, uslijedilo je objašnjenje da na teren nema ko da izađe osim u “izuzetno hitnim slučajevima”.

Problem bi nastao i ako bi građani, revoltirani nelegalnim radom, odlučili da prijave slične slučajeve, jer prijave, kako je tada objasnila službenica Ministarstva, moraju donijeti lično u prostorije tog vladinog tijela.

Ona je tada kazala da postoji broj telefona na koji se mogu prijaviti slučajevi nelegalne eksploatacije, ali i da na njega nema ko da se javi. Mogućnost za prijavu elektronskom poštom nije postojao. I tako ukrug, a šljunak vadi li se vadi. Vrućina je, sezona, idemo na more, ko bi razmišljao o rijekama.