Slađana Đuričković, medicinska sestra u Urgentnom bloku KCCG: U svakom pacijentu vidim člana porodice

Slađana Đuričković 25 godina radi kao medicinska sestra, a od toga 20 u Urgentnom bloku. Poslije toliko vremena svoj posao, kako navodi, radi kao i prvog dana. Za “Vijesti” kaže da medicinska sestra Urgentnog bloka obučena da radi sve.

“Ona ne može da kaže ja ne znam, ili to nije moj posao”, ističe Slađana. Objašnjava da ako je pacijent povrijeđen, sestra pomaže ljekaru da obradi ranu, ako je pacijent srčani bolesnik, sestra je tu da uradi EKG, nalaze itd.

“Vjerovali ili ne, pomagala sam tok porođaja. Doživljavala sam da se žena porodi u hodniku Urgentnog bloka, u autu ispred bolnice. To je jako stresno za mene, jer nijesam babica”, priča Slađana. Naglašava da ne možete da birate ili kažete ja radim ovo, a ne ono.

“Jednostavno se koncetrišete na posao u datom trenutku i odradite ga”, kaže ona. Priča da sam zvuk sirena hitne pomoći ili civilnog auta “stvara opterećenje i razmišljanje šta nas čeka”.

“Trenutna borba da se pomogne pacijentu je jak stres”, navodi ona. Ističe da im ponekad dodatno otežavaju posao i pratioci pacijenta: rodbina, prijatelji. Sa velikim razumijevanjem shvatam da je i njima to jako stresno, jer u pitanju je njihov prijatelj, član porodice, pa ponekad reaguju neadekvatno”, priča Slađana. Kaže da to samo otežava njihov posao.

“Ne možemo blagovremeno da odreagujemo i to remeti. S druge strane, pacijenti su u principu zahvalni i sarađuju sa nama”, kaže ona.

Slađana otkriva da je, kada je počela da radi, dobila savjet roditelja.

“Taj savjet je bio da nikada neću pogriješiti ako u svakom pacijentu vidim člana svoje porodice”, kaže ona, ističući da se i dan-danas vodi tim savjetom.

Na pitanja koje su situacije za nju do sada bile posebno stresne, ona odgovara da je posebno stresno bilo zbrinjavanje ljudi poslije jedne velike nesreće.

“U sjećanju mi je ostala slika čovjeka koji nosi beživotno tijelo djeteta. Ja puno nijesam razmišljala, to sam dijete uzela i unijela u Urgentni blok i sa ekipom pokušala da uradim reanimaciju, ali nije uspjelo”, priča ona.

Ističe da ono što je najteže jeste kada se uprkos ogromnom trudu ne dobije željeni rezultat. “Slučajeve aneurizma teško doživljavamo”, kaže ona.

Dešavaju se i lijepe stvari

Na pitanje šta joj pomaže u borbi protiv stresa, ona kaže da joj pomaže ljubav prema ovom poslu. “Ja bih ponovo izabrala ovaj posao. Međutim, ja imam dvoje djece i savjetovala bih im da svoje živote vode van medicine. Ja kao majka ne bih mogla da podnesem njihovu žrtvu za ovaj posao”, priča ona. Navodi da kada izađe preko vrata bolnice, maksimalno se posvećuje porodici. “Ostavim sve svoje probleme iza sebe. Takođe, ni probleme iz kuće ne donosim na posao. U ovom poslu i nije sve samo stres, dešavaju se i lijepe stvari. Te stvari mi daju snagu, energiju da ovaj posao i dalje, poslije 25 godina, radim kao i prvog dana”, kaže Slađana.

U sjećanju čovjek sa ratišta

Slađana navodi kako će joj posebno u sjećanju ostati slučaj čovjeka koji je doveden u bolnicu sa ratišta. “Kada sam vidjela njegovu ličnu kartu prokomentarisala sam njegove oči. Rekla sam 'Bože, kako ovaj čovjek ima lijepe oči'. Kolega koji je bio u njegovoj pratnji i sa kojim sam tiho razgovarala, rekao mi je 'Bile su lijepe'”, priča Slađana. Ona kaže da je tom čovjeku dum dum metak oštetio facijalni masiv. “Tu više ničeg nije bilo”, navodi ona.

( Nađa Milović )