Busija

Što nisi zauzela busiju i prostrla tih sedam osam peškira“, grdi djevojka drugaricu, koja je ispod suncobrana stavila svega dvije prostirke. Djevojke vjerovatno očekuju društvo, pa iako na plaži sada nema gužve, pijesak treba zaposjesti kako bi se potencijalni kupači rastjerali. Banalan detalj, ipak, vjerno odslikava odnos prema prostoru, karakterističan za naše priobalje. Ovdje se, naime, prostor otima i zaposijeda, bez milosti i osvrtanja na druge, koji na njega imaju barem isto toliko pravo.

Arhitektura i prostor su u književnosti mnogo više od metafora. Gaston Bašlar u svojoj "Poetici prostora" kaže da su kuća ili soba "dijagrami psihe", a toposi u literaturi su metafore društva i vrijednosti koje u njemu vladaju. Budva je često nalik mučnom kafkijanskom prostoru lišenom privatnosti, u kojima u vas zure nepoznati ljudi, premještajući se sa prozora na prozor. U tom prostoru vi više niste individua sa običnim ljudskim potrebama već stvar koja se sabija do nepostojanja. Kad zanoćite i muzika se utiša, u uzanim procijepima između građevina počinje orkestracija hrkanja i šuma vodokotlića, svađe, kikot i kasna pijanstva, dok se u ekspres čajniku kuvaju makaroni, a na zidu kuće prkosno vijori zastava zemlje iz koje turista dolazi. Tako naprosto i mora biti, jer smo „poetikom“ ovog prostora nepogrešivo otkrili dijagram naše psihe i ideje vodilje u životu. Kad smo posjekli zelenilo, sve zabetonirali zgradurinama i napravili lavirint od uzanih saobraćajnica; kad smo izgradili i prodali stan s pogledom na more, čiji vlasnik već naredne godine škure može otvoriti samo u libreto i sa pogledom na zid; kad smo za dvadeset stanova ostavili svega dva parking mjesta, kad smo rasprodali urbane navike - rekli smo ko smo i do čega držimo.

Ivo Andrić kaže: „Ljudski nemir se prenosi na mrtve stvari i građevine, a neispitane emanacije građevina, koje se jedva mogu i naslutiti, prenose se na ljude.“ Tu misao Dragan Radulović uzima za moto drame „Propast kuće Marinkovića“, inspirisane svojevrsnim urbicidom i divljom gradnjom, o čemu svjedoči i sam crnogorski ministar turizma u obraćanju studentima arhitekture.

„Budva je predviđena za bahanalije“, kaže jedan od revnosnih komentatora na portalima, a oni koji nisu zaposjeli busiju neka lijepo „idu u Šavnik i broje ovce“. Međutim, bahanalije su nemoguće pred očima koje vas prekorijevaju, dozivaju pameti, izazivaju stid ili kajanje. Bahanalije pravite tamo gdje nema ni stida ni krivice ni kajanja. Kad dopustite takav odnos prema prostoru, preostaje vam samo da izmislite strategiju takozvanog omladinskog turizma i izjavite kako nam svi živi iz okruženja zavide i bezuspješno pokušavaju da nas oponašaju. A ta novokomponovana sintagma - omladinski turizam - samo je eufemizam kojim se priznaje rast grada bez njegovog razvoja. Kao kad čovjek odraste a mentalno ostane na nivou trogodišnjaka. Zato i jeste moguće da se uz hotel sa pet zvjezdica zauzme nekoliko busija sa brzom hranom i pićem. Zato vas na svakom prilazu dočekuje rampa, taj precizni znak da je masovnost počela da guta maleni amfiteatar grada. Kad niknu soliteri možda ćemo se prisjetiti da svaki rast na kraju sam sebe ukida, ukoliko nije smisleno vođen i planiran.

A naša zemlja ubrzano donosi na desetine strategija, pa i onih posvećenih planiranju i korišćenju prostora. „Prosvijećeni apsolutizam“ Evrope zahtijeva poštovanje pravila i traži jednake mogućnosti pristupa svima. Zagledani u dva najveća i najteža poglavlja u pristupnim pregovorima, najčešće ne slutimo koliko nas detalji otkrivaju. Jer, vertikala uspostavljene moći i sistema vrijednosti, poput noža, presijeca cijelo društvo i u najsitnijem detalju mi smo uvijek cijeli prisutni.

Kako, na primjer, obezbijediti vladavinu prava za ljude koji se kreću u kolicima. Ante je omiljeni sugrađanin, vedar i duhovit sagovornik, čovjek uz kojeg su budvanska djeca učila da nemamo svi iste sposobnosti, ali da su nam prava jednaka. Uz smijeh, i ne bez gorčine, pominje galeriju prilaza za kolica, svih mogućih oblika i krivina, po pravilu tako strmih da ni antalska ramena ne pomažu. „Vala ću ih staviti na Fejsbuk, pa da pogađamo za što služe“, kaže. Isto tako, u ovom primorskom gradu danas je nemoguće da se čovjek koji koristi kolica okupa u moru. Nekada, kad još nije bilo ni govora o Evropi, to je bilo lako. Izgleda da su tek sa strategijama došle i prave nejednakosti. A Evropa ni ne sanja kako mi savršeno umijemo da sačuvamo formu, a da suština iščili.

Izvjesno je da se i sistemi vrijednosti do kojih ljudi drže, njihovi duhovni horizonti i stremljenja takođe prenose na prostor. Prostor kazuje i priču o političkim navikama i sklonostima sredine. Nije teško zamisliti zoon politikona koji živi u prostoru dizajniranom profitom i busijama. Lako je zamisliti njegovu unisonu pripadnost većini, sve do trenutka kad to prestane da bude dovoljno unosno. Tada se, poput pješčanog sata, sve okreće naglavce. Ljudi navikli da se „akomodaju“, što reče šjor Kriminal u jednoj od ovogodišnjih premijera Grada teatra, lako će se akomodati i u drugačijim okolnostima. Ali, pitanje je da li je preostalo prostora za nove busije.

( Božena Jelušić )