(Ma)njine

Da se bliže parlamentarni izbori jasno je po žestini političkih rasprava među poslanicima o tome za koga da glasaju manjine. Da se razumijemo, za bilo koga da glasaju, uvijek će pogriješiti. Zašto? Zato što su one u Crnoj Gori naviknute (izuzev Alnanaca) da uvijek glasaju za „drugoga” ili za „manje zlo”. Nikada za sebe!

Ali podsjećanja radi, ništa novo, prije II svjetskog rata poslanici (radikali i demokrati) su se međusobno optuživali da su dobili (ili izgubili) izbore zahvaljujući „Turcima” iako su oni i tada bili ubijeđeni da glasaju za „svoje i sebe”.

Međutim, i tada i sada, suštinsko pitanje, bar za „predstavnike naroda” nije ko „za” ili „protiv” koga glasa, već zašto uopšte glasa? Da je to tačno, najbolje govori činjenica da će i na ovim izborima glavna izborna parola biti „glasajte još ovaj put za nas”.

Umjesto da se glasa za onoga ko je nešto učinio za njih, povik „glasajte još ovaj put za nas” bolje od ičeg drugog odražava priznanje ”grijeha” i potrebe svođenja politike na poluprivatan odnos i intimu u kojoj manjine treba uvući u kolektivni „grijeh” koji već izaziva srdžbu „drugih”.

Pri tome se zaboravlja da se glasovima manjina ne mogu dobiti izbori, ali da bez njihovih glasova nema vlasti u Crnoj Gori. Uz to, bez zadovoljnih manjina evropska perspektiva je licemerje i laž, a priča o vladavini prava isprazna i nedostatna.

Da, u stvari, prava manjina ostaju posljednje nešto čime bi se poslanici „zamarali” svjedoče i činjenice da niko ne postavlja suštinska pitanja: zašto je jedino resor za prava manjina upražnjen (izvinjavam se gospodinu Dušku Markoviću, koji je trenutno na privremenom radu i u ovom ministrastvu) i jedini resor u vladi oko kojeg nema nedoumica kome pripada?

Istine radi, oko njega se nijesu grabile druge stranke manjina, vjerovatno iz razloga što se u radu toga, više nego ijednog drugog resora, prepoznaje politika prema etničkim manjinama? Zato mislim da bi ovo mjesto trebalo uvijek da pokriva lice iz brojčano najveće zajednice - u konkretnom slučaju Crnogorac).

Zašto nema izbora za manjinske savjete iako im je mandat istekao u martu- aprilu ove godine? Zašto se izvikani Fond za manjine ponovo uspostavlja kao istureni partijski servis nezasite partitokratije u Crnoj Gori?

Kako to da se ovaj Fond, zamišljen kao navodna podrška manjinama, od početka pokušava pozicionirati kao organ „iznad i izvan” manjina, koji državu košta više od bilo kog nacionalnog savjeta?

Da li je to institucija koja koristi samo za udomljavanje „isluženih” partijskih kadrova nesposobnih da uspostave bilo kakvu normalnu komunikaciju sa predstavnicima manjina, koji umišljaju da svoju nekompetentnost mogu sakriti iza zatamljenih stakala automobila koje kupuju radi „imidža” manjinske politike u Crnoj Gori.

Da li je neko čuo da ova budžetska institucija svake godine raspisuje konkurse za raspodjelu na samom kraju da bi se koliko toliko opravdalo njeno postojanje i da se na brzinu podijeli novac, po kriterijumima protiv kojih ustane polovina Crne Gore?

Ima li Crna Gora zakon o manjinama? Šta je sa izmjenama toga zakona? Bezbroj... Zašto? Sve to bi obavezivalo odgovorne poslanike da potraže odgovore na ova pitanja umjesto praznog zaklinjanja u odanost prema manjinama i njihovim pravima.

Pitanje za koga manjine glasaju imaće smisla samo kada Crna Gora bude uređena demokratska država u kojoj će biti vladavine prava. Inače, one će uvijek glasati za onoga za koga moraju. Uostalom, Huzeir aga Dervović je prije manje od sto godina, glasovima „otkupio” glave bjelopoljskih Muslimana.

Uopšteno, partitokratsko društvo, kakvo je crnogorsko, je samo po sebi negacija principa društva jednakih šansi. Da je tako svjedoči izvjesna nelogičnost analize stvarnosti u kojoj su manjinska prava situirana u moderan pa i (po)željan institucionalno-pravni okvir, ali je njihova primjena i praksa poražavajuća. U prilog toj tvrdnji, za sada, samo nekoliko primjera iz prakse ostvarivanja tih prava.

Primjer prvi. Saglasno ustavu (čl.79) i Zakonu (maj 2006.) tokom proljeća 2008. osnovani su savjeti manjina kao najviše predstavničko tijelo manjina nadležno za pitanja identiteta. Uistinu, ovako iznuđenu poziciju savjeta (regionalni projekat američke PER organizacije) malo je ko želio da shvati na pravi način.

Partije su ih vidjele kao produžene filijale, izvršna vlast kao transmisiju svoje politike, lokalne vlasti kao neformalni i opterećijući balast. Sve u svemu, početni rad savjeta nailazio je na nepomostivu opstrukciju resornog ministra, koji nije imao kontrolu nad albanskim savjetom, te je odlučio da kada ne može da promijeni savjet, da bar promijeni zakon.

Pošto je sukob između predstavnika savjeta i ministra već bio ušao u fazu totalne destrukcije, u martu 2010 su u pomoć pozvani Amerikanci uz čije je posredovanje (Livija Plaks, Aleks Gregorev) održan dvodnevni skup na kojem je aktuelni ministar pokazao kooperativnost i gdje je postignut dogovor o zajedničkim aktivnostima. Nezavisno od toga, ministar je bez dogovora sa savjetima proturio izmjene Zakona o manjinama.

Međutim, pošto se promijenila politička stvarnost, unutar alabanske manjine promjene zakona su se pokazale kontraproduktivne za stranku iz koje je ministar. To je bolje od bilo čega pokazalo kratkovidost manjinske politike u Crnoj Gori. Naime, umjesto da se gradi na principima, ona se gradi(la) na uskostranačkim interesima i zato je doživjela krah.

Političarima narod koristi samo za glasanje, a stranka za penjanje. Zato će oni uvijek interese naroda podrediti interesima stranke. I zato oni nikada nijesu dozvolili da savjeti budu ono šta su zamišljeni da budu - predstavnici (skupština) manjina. Ali da bi to zaista i bili, članove savjeta treba da bira narod.

Ovako, htjeli mi to ili ne, savjete biraju partije. Ako odbiju njihovu poslušnost, nastaje sukob i tenzija.

Predstavnici manjina u principu umišljaju da predstavljaju nešto i ne shvataju da smo svi mi ikebane na izlogu, koje se po potrebi izmještaju. Ko u to ne vjeruje, nudim konkretan predlog: neka se izbori za nove članove savjeta obave istovremeno kada i novi parlamentarni izbori! Em je jeftinije, em će članovi novoga savjeta imati legitimitet od naroda izabranih lica. Pravo na kandidovanje bi imali svi, a prestalo bi i nadgornjavanje ko je veći... Uz to, riješilo bi se konačno i pitanje: da li Srbi (ne)žele da budu manjina?

Znam da će protiv ovoga predloga prvo biti politički predstavnici iz redova manjina, jer bi im ova vrsta izbora pokazala koliko imaju uporište u svojoj nacionalnoj zajednici, koja im češće služi za političku trgovinu nego za sticanje legitimiteta.

Izbori na ovaj način bi omogućili i brojnim sposobnim i kvalitetnim ljudima koji nijesu direktno politički angažovani da se uključe u javni život od interesa za svoju i cjelokupnu zajednicu.

Ovakav zahtjev je saglasan i sa prvobitnom zakonskom odredbom (izbrisana u međuvremenu) da će samo prve izbore za savjete voditi resorno ministarstvo, a da će naredne organizovati sami savjeti.

Za bilo koga da glasaju, manjine uvijek će pogriješiti

( Šerbo Rastoder )