"Rasulo je ovo, raspad, ali šta da radimo, bar su redovni"

"Gospođo, možete li još malo naprijed, da bi mogli da uđu ostali putnici. Kako da ih ostavim sad ovdje“, zamolio je vozač kombija koji saobraća prema selima u Zeti.

I dok reporterka „Vijesti“ pokušava da se ugura u do kraja popunjen kombi, koji vozi putnike ka Grbavcima, gotovo svi glasno negoduju i prijete zvanjem policije, inspekcije i vlasnika.

Već u dijelu grada preko Morače kombi je bio prepun, pa su na sljedeću liniju morali da čekaju svi oni koji su stajali na stanicama kod Kliničkog centra, Duvanskog kombinata i Tržnog centra „Delta siti“. Linija za Grbavace nije česta, pa će oni koji, nažalost, nijesu uspjeli da stanu u vozilo čekati više od dva sata.

Preusko za sve u kombiju za Grbavce

U kombiju vrućina, sparina i nervoza velikog broja ljudi.

"Ovo nema niđe, bruka jedna. Vozimo se kao stoka, a na ovu vrućinu se disati ne može, zalijepili se jedni za druge. Treba vam komunalnu policiju zvati", priča starija gospođa koja stoji tik uz vrata i dijeli pola metra prostora sa novinarkom „Vijesti“.

Žale se i ostali putnici, pa i oni malobrojni koji su ugrabili da sjednu. Vozač se pravda govoreći da ne određuje on da li će autobus ili kombi saobraćati ka Grbavcima.

"Pa ste našli da nam pošaljete kombi u tri i po sata kad se svi vraćamo sa posla, kao da ne znate da je tada najveća gužva. Sramota! Još vam se plaća karta od 1,30, kao da nas do Nikšića vozite", dovikuju sa dna kombija vozaču.

I taman kad se smirila atmosfera među putnicima, došlo je vrijeme da neki napuste kombi. Opet negodovanje i mrzovolja.

"Morate izaći vani da bi ljudi izašli na stanicu", obratio mi se vozač, dok sam stajala na jednoj nozi, rukama se oslanja na šoferšajbnu i prozorsko staklo od vrata. Da bi izašao jedan putnik na stanici u Donjoj Gorici, gotovo pola ostalih moralo je napolje. Čula se i pokoja psovka, ali ipak svi koji su namjerili u Donje Kokote, Farmake, Lekiće i Grbavce ponovo ulaze u vozilo i nastavljaju put. Izgleda da su navikli na svakodnevne gužve, i uzaludna negodovanja i žalbe, jer na njih niko ne odgovara.

Rupe u podu ventilacija

Za mještane sela u Lješanskoj nahiji možda će biti utješno da znaju da nijesu jedini koji se u neuslovnim autobusima i kombijima voze do kuće. U mnogo gorem je stanju bio autobus star i više od 30 godina koji saobraća ka Dajbabama i Botunu.

Reporterka „Vijesti“ zajedno sa nekoliko mještana vozila se do posljednje stanice u tom selu autobusom koji izgleda mnogo gore od onog iz filma „Ko to tamo peva“. Za vožnju u starom autobusu, koji više zvuči kao traktor, mještani u jednom pravcu plaćaju kartu od 1, 30 eura.

Jedina klimatizacija na liniji 26 su otvoreni prozori, šiber, ali i rupe na patosu zbog kojih strahuju da će sjedišta propasti. Botunjanima je izgleda bio potreban neko sa strane kako bi se izjadali i požalili na uslove u kojima se godinama voze.

Jedina klimatizacija na liniji 26 su otvoreni prozori, šiber, ali i rupe na patosu zbog kojih strahuju da će sjedišta propasti

"Prevoznik se sprda sa nama, kaže kako nema drugog vozila, pa što onda ne odustane od linije i preda je nekom drugom. Slikajte slobodno i pokažite javnosti kakve nam autobuse šalju. Evo deset godina nijesu promijenili vozilo", žali se Rada Petrović.

Revoltirana i nervozna priča da se građani uzalud bune i da je sve manje putnika koji se voze tom linijom, jer strahuju za svoju i sigurnost svoje djece.

"Vi ste došli u najljepše vrijeme. Sad možete vidjeti kako nam je prljavo, iscijepano, kako su slomljena sjedišta, kako je šoferšajbna od pleksiglasa, ali da vidite kako je tek zimi. Vjerujte da smo otvarali kišobrane zbog toga što kapa i toči sa svih strana u autobusu. A tek kad djeca idu u školu - velika nervoza vlada u autobusu, često se mladi i pokoškaju zbog toga", priča Petrović.

Džabe su se, kaže ona, više puta žalili, jer im je prevoznik uvijek poručio da drugog autobusa nema.

"Znate, prevoznik misli da mi u Botunu ne živimo subotom i nedjeljom, pa tim danima nemamo autobuskih linija. Nikada nije niko kontrolisao ova vozila, ne znam ni kako ih registruju", kazala je Petrović.

Zaposlena u Studentskom domu u Podgorici Mila Vuković radi i praznicima, subotom i nedjeljom, a tada se, kako je kazala „Vijestima“, za prevoz snalazi “kako zna i umije”. Da situacija u kojoj se nalaze i nije baš zavidna govori i činjenica da tokom ljetnjih mjeseci autobus svega tri puta ide do Botuna, dva puta ujutro i jednom popodne, a za te usluge mjesečna karta izuzetno je skupa – skoro 40 eura.

Cijene karte skaču, a uslovi isti

I dok su linije koje saobraćaju po gradskim naseljima pristojne, autobusi čisti, redovni i noviji, za one koji putuju van grada svaki dan donosi novu strepnju hoće li na vrijeme stići na posao i da li će im se prevozno sredstvo pokvariti na pola puta.

Dešavalo se, pričaju putnici za zetska sela Mataguži i Bijelo Polje, da autobusi i kombi vozila ostanu u kvaru, dok oni čekajući na nove zakasne u školu ili na posao.

Sa nekoliko mještana i reporterka „Vijesti” vozila se autobusom do Mataguža. Mjesta je bilo za sve, ali ne i vazduha. Uzalud su bili otvoreni svi prozori i prednja vrata. Vreli vazduh samo je podizao prašinu sa poda autobusa. Sjedišta različitih boja govore da je vlasnik već nekoliko puta pokušavao da dovede u red vozilo mijenjajući tapacir. Nekoliko polomljenih i iscijepanih sjedišta na dnu autobusa služe da tinejdžeri opuste i odmore noge.

Šesnaestogodišnja učenica Kristina priča da se sjedišta nijesu sama iscijepala i polomila, već da su za to krivi njeni vršnjaci. Uprkos lošim uslovima u kojim se vozi Kristina, ali i svi srednjoškolci, roditelji moraju izdvojiti 31 euro za mjesečnu kartu.

"Ima nekoliko autobusa, ali su uglavnom svi isti. Slabo je podnošljivo voziti se njima ljeti"

"Ima nekoliko autobusa, ali su uglavnom svi isti. Slabo je podnošljivo voziti se njima ljeti. Cijene su do sada samo skakale, ali se uslovi nijesu poboljšavali", priča Kristina.

Njeni saputnici uglavnom se žale na vrućinu, a kad je gužva onda su mali autobusi glavna zamjerka. Mještani gradske opštine Golubovci i pored žalbi prinuđeni su da se voze neuslovinim autobusima jer drugih, kako pričaju, nema. Situaciju im olakšava to što su linije redovne i što autobusi ne kasne.

Stanje u autobusu kao u državi

"Rasulo je ovo, raspad, ali šta da radimo, bar su redovni. Za kartu od 1, 30, koliko plaćamo do Bijelog Polja i mjesečnu od 38 eura moglo bi biti mnogo bolje. Skupo je za sve, ko može danas od 150 eura plate plaćati povratnu kartu 2,60eura", ispričala je reporterki putnica iz Berislavaca koja se vozila kombijem koji saobraća do sela Bijelo Polje.

Stanje u autobusima ona upoređuje sa stanjem u državi, gdje je teško svima, a pogotovo mladima.

Najviše putnika, kaže ona, je oko sedam sati naveče kada se kombi napuni „kao šibica“. Klimanje, buka i škripa prozora i vrata zvukovi su na koje se putnici ne obaziru, jer su se, kako kažu, vremenom navikli.

Galerija

( Milica Novaković )