Turska ne želi rat

Odluka Turske da sazove NATO sastanak gdje bi se razgovaralo o incidentu u kome su sirijske odbrambene snage oborile jedan od borbenih aviona te zemlje pokazuje koliko je ozbiljna trenutna situacija, ali takođe šalje signal da, bar za sada, Ankara traži usklađenu diplomatsku reakciju, prije nego da se sama upusti u vojnu akciju.

Obaranjem turskog aviona u najmanju ruku se rizikuje da dođe do opasnog novog zaokretau sirijskoj krizi, smatra analitičar BBC-a Džonatan Markus. Od početka pobune, zabrinutost zbog sve većih ljudskih žrtava u Siriji prati bojazan da bi se nasilje moglo prenijeti i izvan sirijskih granica i pokrenuti širi regionalni požar.

Nasilje se već postepeno prenosi u Liban, ali postoji veći strah da bi, ako se borbe prošire recimo preko granice sa Turskom, ili ukoliko sirijski režim podstakne Hezbolah da napadne Izrael, situacija iz pobune unutar granica jedne zemlje mogla prerasti u međudržavni konflikt.

Epizoda sa obaranjem aviona ipak pokreće mnoga pitanja:

Gdje se tačno nalazio avion kada su reagovale sirijske odbrambene snage?

Zašto je zalutao u sirijski vazdušni prostor tokom makar kratkog dijela leta?

Zašto prije obaranja aviona nisu preduzete mjere da se upozori posada aviona na grešku?

Da li je to bila, kako Turska tvrdi, samo rutinska vježba ili je avion pokušavao da nadgleda šta se zbiva na terenu?

Ono što je jasno je da zabrinutost Turske dijele i druge članice NATO alijanse. Britanski šef diplomatije Vilijam Hejg izrazio je duboku zabrinutost zbog obaranja aviona koje se, kako je rekao pozivajući se na turske vlasti, desilo „bez upozorenja“.

Turska je sada odlučna da stvar prebaci na NATO, sazvavši hitni sastanak koji će se održati sjutra, a na kome će se razgovarati o trenutnoj situaciji. Član 4 Sjevernoatlantskog ugovora omogućava zemljama da se konsultuju kad god je „ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili bezbjednost bilo koje članice“.

Turska je možda mogla tražiti ove konsultacije i u ranijim fazama ove krize, na primjer zbog priliva izbjeglica ili granatiranja njene teritorije sa teritorije Sirije.

Za sada se Turska ne poziva na član 5 Sjevernoatlantskog ugovora kojim bi od članica tražila da joj pruže praktičnu vojnu pomoć. To se dogodilo nakon iračke invazije na Kuvajt, kada je Sadam Husein zaprijetio Turskoj. Borbeni avioni i protivvazdušna odbrana NATO snaga bili su, iako sa oklijevanjem, raspoređeni kako bi pružili podršku turskim odbrambenim snagama.

Za sada se Turska ne poziva na član 5 Sjevernoatlantskog ugovora kojim bi od članica tražila da joj pruže praktičnu vojnu pomoć

Mnogi će se zapitati da li najnovija epizoda sa avionom približava mogućnost direktne strane vojne intervencije u Siriji. Odgovor je – vjerovatno ne.

Situacija na terenu je složena i haotična, a malo je zemalja koje žele da se miješaju. Uz to, obaranje turskog aviona predstavlja podsjetnik kakve su sposobnosti sirijske protivvazdušne odbrane koja je daleko opsežnija od one u Libiji - za čije je uništenje ipak bila potrebna sveobuhvatna američka vazdušna kampanja.

Međutim, ono što je ova epizoda zaista učinila, istakla je da opasnosti rastu kako se sirijska kriza nastavlja. Krvoproliće je sve veće, a Asadov režim postaje očajniji, tako da rizik od nekog nepredviđenog događaja koji bi proširio krug konflikta srazmjerno raste.

Sastanak NATO-a će pojačati pritisak na sirijski režim, ali je teško zamisliti da će imati ikakvog konkretnog efekta u smislu da ubijedi sirijskog predsjednika Bašara al Asada da napusti vlast.

Galerija

( Danka Vraneš Redžić )