Postojinska jama je lijepa, ali je Đalovića klisura daleko ljepša

Ne morate pripadati porodici Kremenko da bi vam pećinski svijet postao dostupan. Dovoljno je da imate malo hrabrosti i želje za avanturom, iskusne vodiče i adekvatnu opremu i „svijet podzemlja“ je tu, pred vama.

Na takav avanturistički poduhvat osmjelilo se i pet mladih ljudi, polaznici devete škole speleologije, koje su iskusni „pećinari“ doc. dr Goran Barović i Veselin Mijušković, odveli u pećinu na Vukovim vrelima, na Vidrovan, kod Nikšića. Sa njima su bili i dvojica speleologa koji već nekoliko godina otkrivaju nepoznati svijet pećina i jama – Nikola Komatina i Boris Mijušković. I naravno, ekipa „Vijesti“.

TV Vijesti

Ako smo se u početku čudili zašto za pripremu treba sat, nakon oblačenja gumenih kombinezona, čizama, podešavanja šlemova, baterijskih i garbitnih lampi, užadi i davanja instrukcija, ali i brzopoteznog razglednja okoline, vidjeli smo da je 60 minuta optimalno vrijeme za pripremu.

Uvodno predavanje prije ulaska u pećinu

A onda, u koloni jedan po jedan, preko mosta, do ulaza u pećinu, tj. do mjesta koje je nekada bilo ulaz.

Tu je profesor Barović održao kratko predavanje, tek toliko da polaznike upozna sa pećinom koju obilaze.

"Pećina je dobila naziv po Vukovim vrelima koja se nalaze u njenoj blizini i nju uvijek koristimo kao jednu od oglednih objekata za školu speleologije. U njoj se nalaze dovoljno teški i dovoljno lijepi elementi koje speleolog treba da vidi", kaže Barović i svi poželješe da što prije uđu u pećinsku utrobu.

Sa 30 na „pećinskih” 10

Što zbog izazova i pećinskog nakita, to i zbog temperature – vani je preko 30 stepeni tako da ste, sa šljemom na glavi i gumiranim kombinezonom, bukvalno proključali, pa tih desetak stepeni, koliko je unutar pećine, izgleda zaista primamljivo.

Kroz uzani otvor, potrbuške, vodeći računa da glavu ne podignete suviše visoko, nekoliko metara puzeći, stižete do hola pećine. Voda i blato na koje nailazite vas uvjeravaju da su gumene čizme jedina adekvatna obuća, a ukrasi sa strane vas podsjećaju zašto je priroda tako čudesna

Grupu polaznika čine tri mladića – Vladimir Vujović, Ivan Stanišić i Nikola Bijelović i dvije dame – Danijela Šćepanović i Jelena Nikčević, o kojima je instruktor Mijušković posebno vodio računa (kao što i doliči pravim džentlemenima, jer i u pećini ima mjesta za bonton).

Desetak metara od nekadašnjeg ulaza, koji je tektonskim poremećajima zatvoren, nalazi se stvarni ulaz na kome shvatite da je to jedan od „onih težih elemenata speleologije“ o kojima je Barović pričao. Kroz uzani otvor, potrbuške, vodeći računa da glavu ne podignete suviše visoko, nekoliko metara puzeći, stižete do hola pećine. Voda i blato na koje nailazite vas uvjeravaju da su gumene čizme jedina adekvatna obuća, a ukrasi sa strane vas podsjećaju zašto je priroda tako čudesna.

"Sav pećinski nakit nastao je radom vode i to na dva načina – kapanjem, pri čemu nastaju stalaktiti, stalagmiti, stubovi, i tečenjem, gdje nastaju salivi, draperije, bigrene kade. U speleološkim objektima Crne Gore mogu se sresti skoro sve do sada poznate vrste nakita", objašnjava Barović.

A svaka je pećina, kaže, priča za sebe.

"Iako smo ovdje bili desetinama puta svaki ulazak je različit, počev od nivoa vode koji nas dočeka, pa do stijena, jer uvijek je pitanje šta će voda da uradi sa stijenama okolo i šta ćemo naći kada uđemo. Speleologija je kao vožnja automobilom. Kada počnemo sa obukom svi učimo kako da vozimo a onda se prilagođavamo zavisno od automobila i puta. Tako i ovdje. Na časovima učimo teorijski dio, kako treba da se krećemo, šta nas očekuje, na šta možemo naići, a onda se, zavisno od pećine, prilagođavamo", objašnjava instruktor koga svi pažljivo slušaju.

Straha nema, ali uzbuđenja ne fali

Polaznici kažu da nema straha. Jedino je prisutno uzbuđenje. Veselin Mijušković, koji je prije više od dvije decenije krenuo očevim stopama i kome su pećine i jame odavno ušle pod kožu, zna da straha mora biti i da je to ono što mlade, koji tek ulaze u speleološke vode, mora naučiti.

Ekipa mora da bude dobro uigrana, da se ljudi dobro poznaju, moraju da budu tolerantni jedni prema drugima, da u svakom momentu dišete kao jedan

"Ovi stariji koji su nas učili kazali su nam da kada prestanemo da osjećamo strah napustimo speleologiju. Ekipa mora da bude dobro uigrana, da se ljudi dobro poznaju, moraju da budu tolerantni jedni prema drugima, da u svakom momentu dišete kao jedan. Uvijek postoje nepredviđenosti – odroni se zemlja, padne kamen. U svim tim situacijama mora se brzo reagovati inače neko strada. Zato i mora da postoji doza straha. A kada uđete u pećinu nikada ne znate hoće li pećina prerasti u jamu ili jama u pećinu. Morate biti obučeni i za jedno i za drugo", objašnjava Mijušković.

Posebno je strah prisutan kada polaznici škole speleologije, koju Barović i Mijušković vode, krenu na teren.

"Znate da su u jednom momentu prepušteni sebi, da su sami i uvijek je prisutan taj strah jeste li ih dobro naučili. Slovenci kada obučavaju mlade za akciju spasavanja imaju jednu finu praksu. U prvoj pokaznoj vježbi instruktor koji ih je učio je na nosilima tako da ako ih nije dobro naučio on će da strada", kaže Mijušković i dodaje da Crnogorci još nijesu stigli do tog stadijuma da instruktor bude žrtveno jagnje.

Nikola Komatina i Boris Mijušković

Borisu, koji je već nekoliko godina speleolog, uvijek bude žao, što pećina ne preraste u jamu.

"Ne volim puno pećine. Jame su te koje su me osvojile i zbog kojih adrenalina uradi svoje. Ovo je za mene šetnja", kaže Boris a polaznici se nadaju da će za koju godinu i oni lagano šetati pećinama i tražiti jame.

Jeleni i Danijeli, što je i očekivati od dama, posebno se svidio pećinski nakit, a Ivan galantno „priznaje“ da su djevojke bile spretnije od momaka.

Sasvim slučajno sam postao speleolog. Moj najbolji drug se bavio speleologijom pa sam i ja ušao u tu priču. On je na kraju odustao a ja nastavio, kaže Nikola Komatina

Nikola Bijelović i Vladimir Vujović kažu da sve mnogo ljepše izgleda uživo i da nije isto slušati priče o pećinama i vidjeti to o čemu drugi pričaju.

Drugi Nikola, Komatina, koji se speleologijom bavi od 2007. godine, a dvije godine kasnije postao je i speleo spasilac, kao i Boris, kaže da ih želje da vide šta se nalazi unutra tjera sve dublje.

"Sasvim slučajno sam postao speleolog. Moj najbolji drug se bavio speleologijom pa sam i ja ušao u tu priču. On je na kraju odustao a ja nastavio. Pećine su zaista naše pravo blago i prava je šteta da kod nas speleo turizam nije zaživio. Posebno vam bude teško kada uđete u neke pećine i vidite koliko su uništene", kaže Komatina.

Lipska pećina čeka svojih pet minuta

A speleoturizam je san speleologa. Za sada, još neodsanjan. Mnogima čudno izgleda kada speleolozi kažu da u Crnoj Gori imaju dva svetilišta, jedine valorizovane pećine koje godišnje posjeti po nekoliko hiljada ljudi. Riječ je o manastirima Ostrog i Dajbabe, pećinama, od kojih su Vasilije Jovanović, sv. Vasilije Ostroški i Simeon Popović, napravili bogomolje.

Pored tih pećina, koje su pretvorene u vjerske objekte, ima još onih koje se mogu turistički valorizovati. Ima...ali nijesu.

"Crne Gore na speleološkoj turističkoj mapi Evrope nažalost nema iako u ovom dijelu Balkana imamo dva najveća speleološka objekta – najdublju jamu, koja se nalazi na Durmitoru i do sada je istraženo 900 metara, i najdužu pećinu, Đalovića Klisuru sa, do sada snimljenih preko 16 kilometara kanala. Na prostoru Banjana, u selu Petrovići, imamo jedan od najznačajnijih speleoarheoloških lokaliteta na svijetu - Crvenu stijenu gdje su do sada istražena 32 sloja", priča Barović.

Crvenu stijenu po debljini slojeva, od 20 do 30 metara, upoređuju sa lokalitetom El Castillo u Španiji. Najstariji pronađeni kameni artefakti u njoj potiču iz III ledenog doba, 180.000 godine pr.n.e., što je dalo za pravo arheolozima istraživačima da je označe kao jedno od najvećih i najznačajnijih staništa pračovjeka u svijetu.

"Imamo na Crnogorskom primorju nekoliko lijepih pećina koje bi mogle da budu turistički valorizovane. Jedina koja je aktivna tokom ljeta je Plava špilja. Tu je i Lipska pećina, koja je bila valorizovana još za vrijeme kralja Nikole i za koju treba vrlo malo ulaganja da opet bude turistički lokalitet, kao i za Cetinjsku pećinu, koja je tokom osamdesetih godina doživjela visok stepen osposobljenosti za turističku upotrebu", urađene su staze, razvedena rasvjeta, urađeni sanitarni čvorovi.

Imamo na Crnogorskom primorju nekoliko lijepih pećina koje bi mogle da budu turistički valorizovane. Jedina koja je aktivna tokom ljeta je Plava špilja

Međutim, poplava koja je zadesila Cetinje 1986. godine, nanijela je znatne štete ovom objektu a nemarni pojedinci su dokrajčili ono što voda nije stigla - kaže profesor geografije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

Lipska pećina se nalazi na periferiji Cetinja, u Dobrskom Selu, na prevoju Belveder i Vlada je nedavno usvojila predlog modela njene turističke valorizacije.

Đalovića klisura je zakon

Ali, pećina koja zaslužuje posebnu pažnju, ne samo prema mišljenju Barovića već i svih onih koji su imali priliku da zavire u njen svijet, je Đalovića klisura.

Ne postoji pećinski nakit koji je do sada otkriven a da se ne nalazi u Đalovića klisuri – od kanala ispunjenih vodom, pećinskih jezera kroz koja se može vrlo lako kretati manjim gumenim čamcima, sifona, preko dvorana visokih preko 30 metara, visokih stalaktita i stalagmita, do kristalne ruže, vrlo rijetkog pećinskog nakita. Veliki i Mali lavirint, Mliječni potok, Sniježni grad, Kristalni, Blatni i Ružin kanal, Sahara, Gobelja 1 i 2, Termitnjak, Slavija, imena su samo nekih djelova ovog objekta koji o njemu stvaraju takvu sliku da svi ostali, kasnije istraživani objekti, ne mogu da se mjere sa njom.

Postojinska jama sebe finansira, a Đalovića klisura je po ljepoti daleko ispred nje

"Potrebno je uraditi samo nekoliko stotina metara staza, postaviti rasvjetu i obezbjediti vodiča, a onda će ta pećina samu sebe da finansira i da se od novca posjetilaca naprave nove stotine metara staza koje će poželjeti da vide čak i oni gosti koji su vidjeli prvi dio. Pa Postojinska jama sebe finansira, a Đalovića klisura je po ljepoti daleko ispred nje", tvrdi Barović.

A Postojinsku jamu je od 1819. godine, kada je u njoj bio tadašnji austrijski prijestolonasljenik Ferdinand i od kada se vodi evidencija, posjetilo preko 34 miliona ljudi. Cijena karte se kreće od 12 do 25 eura, a tu je i ostala infrastruktura koja ima koristi od te pećine. Prema zvaničnim podacima Postojinsku jamu godišnje posjeti oko 650.000 ljudi, ili, slikovitije rečeno, jedna Crna Gora.

Potpisnica ovih redova ipak će pričekati da neka od pominjanih pećina postane turistički valorizovana. Do tada, ulaz u pećinu biće najveći domet ove „hrabre“ novinarke.

Galerija

( Svetlana Mandić )