Nad Lovćenom munja seže

„Upravljanje državnim poslovima od sada pripada društvu, i svim njegovim članovima, a ne nekom spoljašnjem autoritetu.” (Alexis-Charles-Henri Clérel de Tocqueville)

Neću da komentarišem prijedlog zakona kojim se traži obnavljanje kapele Sv. Petra, jer je Skupštini podnesen od strane poslanika koji je trebalo da bude lustriran. Ne vjerujem navodima da je „neko gradio na Rumiji da bi rušio na Lovćenu“ i da je riječ o „sastavnom dijelu orkestriranog ataka na Crnu Goru“, jer je montiranje na Rumiji imalo policijsku pratnju i uvijek imamo neku nacionalnu urotu, kao uporedni događaj, da ne kažem paravan, kada se dešava neki privatizacioni poduhvat ili socijalni bunt.

Ne čudi me navod da „Vlada nije ispoštovala zakon za crkvu sa Rumije“, jer ona je to uradila mnogo puta do sada u procesu privatizacije, i da je u toku „proba za atak na Lovćen“. Neću prizivati Lovćenske straže, jer valjda ima i malo državnosti i poštovanja opšteprihvaćenih pravnih načela da naša kulturno-istorijska baština bude zaštićena.

Znamo da je ovo još jedna režimska udica, ipak...

Poznato je da se događaj koji se prvi put ponavlja dešava kao farsa, dok je njegovo drugo dešavanje zapravo tragedija. Crnoj Gori se ponovo dešava još jedan kontradiktoran građevinski zahtjev Srpske pravoslavne crkve.

Ova za sada farsoidna politička igra, koja ide na ruku i jednima i drugima, veoma lako može da odstupi od svog scenarija i nanese crnogorskim građanima nesagledive posljedice. Stoga, ne treba biti posebno pametan da ovo igranje vatrom naša politička javnost treba da adaktira.

Treba nam hitno usvajanje odgovarajuće legislative i političko djelovanje primjereno ovim situacijama, tj. prihvatanje međunarodne političke prakse i primjena načela svjetovnosti (laiciteta).

Prvo postupanje može biti inicirano od strane bilo kojeg političkog aktera i njegova aktuelnost ne ogleda se samo u ovom slučaju, već i kroz učestale prigovore nadležnih institucija o neprimjerenom postupanju sa našom kulturnom baštinom i velikom nepoznanicom oko finansijskog poslovanja naših vjerskih organizacija.

Nedavni slučaji oko tzv. deportacije sveštenika ukazuju na prevaziđenost (čitati neusklađenost sa ostalim važećim propisima) važećeg Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine i „opravdanog“ prigovora svještenika, koji ima „negativno mišljenje ANB-a“, da SPC u Crnoj Gori ne treba da zatraži status pravnog lica koje vrši vjerske obrede.

Da, Vladi Crne Gore obraća se pravno lice koje svoj pravni subjektivitet ne može dokazati na osnovu isprave koju izdaje nadležni državni organ. Osim, ako se ne radi o pravnom subjektu koji je uredno registrovan u drugoj državi i koji u Crnoj Gori treba da ima svoje predstavništvo. Ovome treba dodati da Vladino najavljeno ugovorno rješavanje statusa vjerskih organizacija nije pravno valjano bez prethodnog usvajanja odgovarajućeg zakonskog osnova.

Ovo proizilazi iz načela „suvereniteta naroda“, tj. okolnosti da država autonomo (bez ičije saglasnosti) na svojoj teritoriji upravlja poslovima od opšteg značaja na osnovu odluka zakonodavne vlasti. Shodno ovome izvlači se i zaključak da je nedavni Konkordat pravni akt bez odgovarajućeg značaja i blijeda kopija svog prethodnika.

Drugo, očekivano postupanje u ovim slučajevima tek treba da postane naša politička praksa. Opštom deklaracijom o pravima čovjeka i Evropskom konvencijom o pravima i slobodama čovjeka predviđena je odvojenost građanskih prava od uticaja religije.

Ovo, očigledno, pri razmatranju ove sporne inicijative nisu znali članovi skupštinskog Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo koji dolaze iz redova vladajuće koalicije, jer je za njih „vjera prije države“. Ako barem ne uvažavaju patriotske prigovore svojih partijskih kolega (ili je sve ovo još jedna njihova efektna politička gluma), onda barem neka nauče bitne karakteristike načela laiciteta.

Ono što je Evropa prepoznala s kraja XVIII vijeka, nakon jasnog razgraničavanja građanske i vjerske pripadnosti izvršila je premještanje legitimiteta države sa dominantnih religija na suverenitet naroda, mi, ni na nakon prve dekade trećeg milenijuma, nismo u stanju da to uradimo.

Tačno je da ovaj proces svuđe pozamašno trajao i da je, i poput našeg tranzicionog slučaja, bio praćen socijalnim tenzijama i sukobima, ali nakon navedenih opažaja postavlja se otvoreno pitanje: da li neko želi da nam se ovaj problem ponavlja i zašto? Poznato je da možete lagati sve ljude jedno vrijeme, da jedan broj ljudi možete lagati sve vrijeme, ali nikada, baš nikada, ne možete lagati sve ljude sve vrijeme.

Ako se ne oslobodimo određenih predrasuda i ne primijenimo opšte pravne standarde, Crna Gora ostaje nedovršena državna tvorevina, sa jedinstvenom istorijskom osnovom ali sa nepovezanim institucijama i razuđenim građanskim identitetom.

Možda je ova država i postala oprobani model za projekciju američko-evropskog protektorata na „noviju povijest Zapadnog Balkana“, ali sve ovo do sada je samo puka imaginacija „hiljadugodišnjeg državno-pravnog integruma“ i od potvrde nekadašnje tradicije za sada imamo samo „Dukljanske vrtove“ na, gle ironije, Zavali!

( Neđeljko Necko Đurović )