Što znamo o čovjeku koji je udahnuo dušu savremenoj Podgorici

O tom objektu (Hotel Crna Gora u Podgorici - op.a.) može se razmišljati bez duboke stručne analize - ne može se razmišljati bez duboke stručne analize - gdje samo arhitekti ne predstavljaju relevantne adute.

Iz izlaganja Rifata Alihodžića na Naučnom skupu o djelu Vujadina Popovića i zaštiti graditeljskog kulturnog nasljeđa Crne Gore.

Evo odgledah na YouTube svih 5 dvadesetominutnih nastavaka video zapisa sa Naučnog skupa o djelu (arhitekte) Vujadina Popovića i zaštiti graditeljskog kulturnog nasljeđa Crne Gore.

Skup je održan 16. februara prošle godine u Podgorici, u maloj sali Kulturnog centra Budo Tomović - u organizaciji Inžinjerske komore Crne Gore, Saveza arhitekata Crne Gore, Udruženja arhitekata "Arhitektonski forum" i Komore arhitekata Crne Gore - i svakako bih vam preporučio taj ekskluzivni video materijal, u prvom redu zato što pruža izvanredan uvid u trenutne akademske i institucionalno-organizacione potencijale i kapacitete crnogorske arhitektonske scene - ali ne bih ulazio u razradu detalja ovom prilikom - sve će vam se samo kazati - ako odvojite tih 100 minuta, koliko je potrebno da se odgleda i odsluša ta jedinstvena atrakcija.

Interesantna je i YouTube statistika - prvi nastavak pomenutog video zapisa je ovjerilo 126 duša; drugi 90 - pad je razumljiv, jer se upravo u tom nastavku svojski razmahao drug Rifat Alihodžić, komesar; treći 127 duša - što je opet razumljivo jer se negdje na početku ovog nastavka Rifat ipak povukao; četvrti 115, a peti 128.

Za nekih desetak dana ću ponovo da čekiram statistiku, jer me baš zanima hoće li pominjanje tog video zapisa na ovom mjestu - u kompletu sa mojim svesrdnim preporukama - dakle: drugari!, molim vas, morate to odgledati! - uticati na gledanost.

U međuvremenu su u Podgorici otpočeli radovi na budućem Hotelu Hilton Montenegro - riječ je o skorojevićki-pompeznoj, prozaično-pomodnoj, a u suštini krajnje bezosjećajnoj rekonstrukciji najznačajnijeg arhitektonskog ostvarenja Vujadina Popovića - Hotela Crna Gora iz 1953. godine, na raskrsnici Bulevara Svetog Petra Cetinjskog i Ulice slobode - rekonstrukciji koje će, sasvim je izvjesno, izbrisati iz memorije glavnog grada jedan od najvrednijih spomenika graditeljske i povijesno-kulturne baštine iz perioda državnog socijalizma.

Novac se, dakle - ovoga puta u funkciji primarnog "relevantnog aduta" - oglušio o vapaje strukovnih organizacija arhitekata - koje su bile jedinstvene u stavu da Popovićevo remek-djelo treba sačuvati u autentičnom obliku, što je ponovljeno i posebno akcentirano na pomenutom skupu i što je svakako za pohvalu - a vlast se, sa svoje strane, u funkciji sekundarnog "relevantnog aduta" - priklonila interesima primarnog "relevantnog aduta", tj. novca - kao i uvijek u ovakvim prilikama.

Novac se, dakle - ovoga puta u funkciji primarnog "relevantnog aduta" - oglušio o vapaje strukovnih organizacija arhitekata

Epilog tragične priče o Hotelu Crna Gora mogao bi, uz sve ostalo, obuhvatiti i ništa manje tragičnu činjenicu da danas vrlo malo znamo o arhitekti Vujadinu Popoviću - da još uvijek nemamo arhitektonsku monografiju posvećenu njegovom liku i djelu - monografiju u kojoj bi, uz fotografije, bili prezentovani i ozbiljni, naučni tekstovi, koji bi se bavili problematizacijom raznih aspekata njegovog života i stvaralaštva - i koji bi bili zasnovani na pomno sprovedenim istraživanjima i relevantnim dokumentacijskim izvorima.

Opet, veliko je pitanje ko bi bili autori tih tekstova - jer teško da u Crnoj Gori, trenutno, postoje dokazani autoriteti na polju istorije i teorije arhitekture koji bi bili u stanju da se uhvate u koštac sa tim zahtjevnim zadatkom - ali svakako da postoji mlađi i najmlađi kadar koji bi mogao da se dokaže upravo radom na temama koje bi se odnosile na život i stvaralaštvo Vujadina Popovića.

Podsjetiću vas, takođe, da je ovo godina u kojoj bi trebalo - da je pameti i najelementarnijeg pijeteta - da dostojno obilježimo jubilej - stogodišnjicu rođenja čovjeka koji je u par savršenih poteza udahnuo dušu savremenoj, današnjoj Podgorici. Umjesto toga - ova jubilarna godina će ostati upamćena u istoriji crnogorske arhitekture po bezosjećajnom skrnavljenju Hotela Crna Gora - Popovićevog, ponavljam, najznačajnijeg arhitektonskog ostvarenja.

Dakle, dok ne budemo u stanju da se adekvatno odredimo prema recentnijem graditeljskom nasljeđu i opštem diskursu recentnog arhitektonskog stvaralaštva na tlu Crne Gore - dešavaće nam se ironične situacije, poput organizacije Naučnog skupa o djelu Vujadina Popovića u objektu bivšeg Doma kulture - u objektu o kojem Vujadin Popović nije imao pozitivno mišljenje, u najmanju ruku - i nije se ustezao da ga iznese.

Evo što Vujadin Popović, davne 1952. godine, piše o Domu kulture:

"Mjesto za postavljanje Doma kulture priča je za sebe i daleko bi nas odvelo kad bismo ispitivali zašto je baš tu morao biti postavljen? Trg Slobode čeka na svoje oformljenje, a mi objekte tipa Doma kulture, u koji se ugrađuju tolike pare i materijal, skrivamo (danas skrivamo novu zgradu Vlade CG, na primjer, zgradu u koju je takođe ulupan golem novac i materijal - op.a.). Možda je to, gledano s druge strane, i trebalo, da se taj "divni primjerak" kako ne treba projektovati zaista i sakrije - s obzirom na to, kao i na neka slična "projektovanja", potrebno je dotaći se malo i toga, jer nije dovoljno rješavati samo planske kompozicije i tražiti arhitektonske efekte grada, a ne povesti dovoljno računa i o najmanjim česticama, koje sačinjavaju tu plansku kompoziciju".

Dom omladine, Podgorica

Popović zatim dotiče i neke opštije teme, tj. stavlja nesrećni Dom kulture u širi kontekst grada i građenja, odnosno "čovjeka dostojnog života":

"Svuda u našem životu, preko cijelog dana i na svakom koraku kroz naš grad, srijećemo dobre i rđave primjere građenja koje možemo lako zapaziti, ali je mnogo više onih, koje ćemo fizički, pa čak i psihički, osjetiti. Današnjoj društvenoj potrebi i shvatanju nije svejedno: kako i pod kojim će uslovima naša žena provesti dan u kuhinji tipa stambenih zgrada u Ulici Jola Piletića (tada se, izgleda, znao red: momci grade i pišu arhitektonsku kritiku, a žene i provode dan u kuhinji - s tim da nije riječ o današnjoj standardnoj kuhinji - Popović, ubijeđen sam, govori o kuhinji kao socijalnoj instituciji - kuhinji dostojnoj žene kao socijalnog bića - op.a.); kako i pod kojim uslovima će jedno dijete provesti dan u nesolidno izvedenom objektu, a time i u nezdravoj i vlažnoj učionici zgrade Osnovne škole u "Drpama Mandića" (tužno - op.a.), ili kako će jedan radnik i službenik, poslije napornog rada provesti radi razonode, dva sata, sa kaputom preko ramena (ovo je genijalno - "Uz tihu kletvu jurim kroz grad/ Kaput na ramenu, normalna stvar" - op.a.), u sali nove zgrade Doma kulture. Danas ta pitanja treba i rješavati u okviru stvarnih potreba savremenog i čovjeka dostojnog života. Nije svejedno kako ćemo jednu ulicu ili zgradu postaviti i izvesti; da li je strma ili izložena vjetru i suncu, ili kako su izvedeni zidovi, krov i ostali elementi?".

Vujadin Popović se ne šali, osvrće se i na detalje, bez dlake na jeziku, krajnje kritički - ovoga puta sa naglaskom na stambenoj arhitekturi:

"Za posljednjih nekoliko godina u našem glavnom gradu mnogo je građeno, i nema objekta kojemu se ne bi imalo što prigovoriti (u međuvremenu se ništa nije promijenilo, ako mene pitate - op.a.), ali nekima možda i suviše (na primjer stambenim zgradama u Ulici Jola Piletića koje su loše projektovane, a isto tako i izvedene). Objekti su predviđeni najvećim dijelom sa stambenim jedinicama od po "dvije sobe" i nazovi kuhinjom u kojoj se nijedan objekat pokućstva, sam po sebi, ne može čestito smjestiti; čak ni štednjak, a o smještaju cjelokupnog kuhinjskog inventara ne može biti ni govora. Dobro zatvaranje vrata i prozora, ispravno funkcionisanje dimnjaka, električne instalacije i dr., kao i spoljni izgled i rješenje fasade s naknadno na nekim objektima poduprtim balkonima, kvalitetno se poklapa sa samim projektom (zvuči li vam ovo odnekud poznato - op.a.)".

"Za posljednjih nekoliko godina u našem glavnom gradu mnogo je građeno, i nema objekta kojemu se ne bi imalo što prigovoriti"

Da bi na kraju svojski ošinuo po Domu kulture:

"Projekat Doma kuluture (s kojim se htjelo dobiti i pozorište i bioskop, pa se nažalost nije dobilo ni jedno ni drugo) školski je primjer kako ne treba projektovati i graditi; to je pravo mucanje iz projektovanja, tu nema ničega arhitektonski savremenog, i to od osnovne koncepcije projekta do njegovog ostvarenja. Jasno o tome govori veza foajea sa gledalištem, položaj klozeta, a ponaosob garderobe u odnosu na gledalište i izlaz; kao i konstruktivna veza krovne i armirano-betonske konstrukcije o kojima, prilikom projektovanja, uopšte nije vođeno računa o utrošku materijala. O spoljnjem izgledu ovog objekta nije potrebno govoriti jer se da lako naslutiti po njegovom unutrašnjem rješenju, kao i po već izvedenim krilnim djelovima zgrade".

A ja sam bio ubijeđen, sve do momenta kada sam iskopao tekst Vujadina Popovića, da je zgrada današnjeg KIC-a Budo Tomović u principu OK. Sad više nisam ubijeđen - pa ću u to ime prvom prilikom da ovjerim situaciju - baš me zanimaju pozicije koje pominje Popović - moguće je da su sačuvane u izvornom obliku.

Kako bilo, Rifatov lapsus koji sam dao u funkciji epigrafa - umije i Rifat da ubode, ali samo kad se opusti - savršeno oslikava naš odnos prema liku i djelu velikog podgoričkog/ titogradskog i crnogorskog arhitekte.

Istina svakako leži negdje između ta dva pola, dakle: "razmišljati" o liku i djelu Vujadina Popovića sa - ili pak bez "dublje stručne analize" - to je pravo pitanje.

Nastavak u sljedećem broju "Arta"

( Borislav Vukićević )