Dobrotvorka: Dr Milica Vuksanović cijeli život u humanizmu

Na subotnjoj proslavi Rotarijanske Nove godine, predsjedavanje Rotari klubom Bar od dosadašnjeg predsjednika Vlada Grgića, preuzela je dr Milica Vuksanović, istaknuti humanista i stručnjak za biohemiju.

Narednih 12 mjeseci, njena energičnost, upornost i posvećenost filantropiji, zasigurno će zacrtati novi kurs barskom Rotari klubu. Uostalom, njena životna priča svjedoči o stalnim uspješnim prevazilaženjima izazova.

“Kao jedan od osnivača Rotari kluba Bar, tu sam jer smatram da čovjek treba da pomogne drugima onoliko koliko može, ali, glavna ideja koja me je privukla kao ljekara i čovjeka, bila je to što je upravo Rotari Internešenel organizacija započela prevenciju dječje paralize prije 50 godina - kompletan program vakcinisanja protiv dječje paralize započeo je i finasirao Rotari. Ja sam jedan od malih donatora Pol Haris Fondacije za prevenciju dječje paralize u svijetu. Za ovu ideju ne žalim ni vrijeme koje tu provodim, ni dio novca koji mogu da izdvojim”, kaže dr Vuksanović.

U naučnom radu ostvarila sve

Nakon osnovne škole u rodnoj Požegi i Srednje medicinske škole u Čačku, dr Vuksanović je završila Medicinski fakultet u Beogradu, a poslije završenog staža 1977. došla je u Bar gdje se udala za supruga Vasa i počela da radi u Domu zdravlja.

1983. dobija specijalizaciju iz medicinske biohemije koju je završila dijelom u Baru, dijelom u tadašnjem Titogradu i konačno u Zagrebu, gdje je okončala i postdiplomske studije iz oblasti biohemijske dijagnostike.

Potom slijede magistrat, doktorat, pisanje načnih radova, nastupi na međunarodnim kongresima, pisanje dvije knjige iz kliničke dijagnostike, aktivno učešće u Udruženju biohemičara SFRJ... Kaže, u svom stručnom i naučnom dijelu posla uradila je ono što je željela i koliko se moglo, „preko toga nije moglo više“.

Preduzetnica

U svijet preduzetništva upustila se u „najgore vrijeme“, krajem 1999, ističe da je shvatila da u državnom poslu ne može sebe da pronađe „iz raznoraznih razloga“.

“Imala sam veliku neizvjesnost i tremu, dobila sam Vladin kredit za samozapošljavanje preko Fonda za razvoj i otvorila biohemijsku laboratoriju, dijelom i preko prodaje neke zemlje koju smo čuvali za teška vremena i uz pomoć prijatelja koji su priskočili u pomoć. Jako sam se bojala kada sam počela da radim, no, sve je išlo mnogo lakše nego što sam mislila”, kaže dr Vuksanović.

Majka troje djece

Uporedo sa karijerom, trebalo je voditi računa i o porodici: naša sagovornica ističe da je trebalo dosta truda i zajedničkog odricanja da bi se sve uklopilo. Prva kćerka Draginja rodila se prije, a druga kćerka Jelena i sin Savo, tokom njene specijalizacije.

“Tu sam imala veliku podršku svekrve i majke koje su prihvatile djecu - kćerke su sa mužem ostale kod svekrve, sina sam povela kod majke za Požegu. To je bio moj najteži period u životu, kada sam ostavila djecu i otišla na specijalizaciju, evo i sad imam tremu kad to pričam, ali, znala sam da je to za dobro i njih i mene i stvarno je bilo dobro. To je bila prva prekretnica za sve nas, životni test izdržljivosti koji smo svi prošli. Sljedeća teška faza u životu bio je moj otkaz u Domu zdravlja i trogodišnji sudski spor oko toga i to smo svi zajedno dobro prošli”, kaže naša sagovornica koja je svoju radnu energiju uspješno prenijela na djecu.

Sa svo troje je, kaže, uvijek puno radila i to joj je bio prvi zadatak ispred svih ostalih: cilj je bio da ih nauči kako se uči i rezultati su pokazali da su uspjeli.

Draginja je završila doktorat i dobiće uskoro zvanje docenta na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, Jelena je završila informatiku i postdiplomske studije, Savo je diplomirao medicinu „i sada čekamo da dobije specijalizaciju iz kliničke biohemije“, ponosno zaokružuje priču o svojoj porodici naša sagovornica.

Ponos: Djeca i laboratorija

Na pitanje „Vijesti“ koja joj je najveća satisfakcija u humanitarnom radu, dr Vuksanović napominje da je to „unutrašnje zadovoljstvo, unutrašnji mir“. “Ako date drugima kojima je to potrebno, oni će biti makar na trenutak srećniji nego što su bili do tada, a to opet kod nas izaziva zadovoljstvo. Moj motiv za ovaj angažman je na globalnom nivou, misija pomaganja drugima, zahvaljujući 50 godina rada Fondacije Pol Haris dječja paraliza će biti iskorijenjena kao što su i velike boginje-ističe naša sagovornica, dodajući da je najponosnija na svoju djecu „i svoju laboratoriju“.

Pomoći uvijek

“Koji je moj životni moto? Uvijek sam se trudila da ljudima ne uradim ono što ne bih željela da meni neko uradi, da se ne miješam u tuđe živote, ako mogu nekom pomoći-pomoći ću, neću mu odmoći”, kaže dr Vuksanović.

( Radomir Petrić )