Cijena nejednakosti

Amerika voli o sebi da misli kao o zemlji jednakih mogućnosti i mnogi je upravo tako i doživljavaju. Ali, dok svi mi možemo navesti primjere Amerikanaca koji su samostalno isplivali na vrh, u stvarnosti je potrebno pogledati statističke podatke: koliko šanse čovjeka u životu zavise od prihoda i obrazovanja njegovih roditelja.

U ovom trenutku te cifre pokazuju da je američki san - mit. U SAD sada ima manje mogućnosti u poređenju sa Evropom, kao i u poređenju sa bilo kojom drugom industrijski razvijenom zemljom za koju postoje slični statistički podaci.

To je jedan od razloga zbog kojih je u SAD visok nivo nejednakosti u poređenju sa drugim razvijenim zemljama i taj jaz se povećava. Od 2009-2010, u godinama „oporavka“, 1% od onih koji najviše zarađuju u SAD stekao je 93% rasta prihoda. Drugi pokazatelji nejednakosti – kao bogatstvo, zdravlje i dužina životnog vijeka nalaze se na istom nivou, ako ne i lošijem. Jasna tendencija se vidi u koncentraciji prihoda i bogatstva na vrhu, eroziji srednje klase i rastu siromaštva i nižim slojevima.

Jedna je stvar kad bi visoki prihodi onih sa vrha bili rezultat velikih doprinosa razvoja društva, ali Velika recesija je pokazala sasvim drugo: čak su bankari, koji su svjetsku ekonomiju i sopstvene firme doveli do ivice propasti, dobili vrlo velike bonuse.

Pažljiviji pogled na vrh otkriva neproporcionalu ulogu rent-seeking-a: neki od njih stekli su svoja bogatstva putem monopolskih punomoćja, drugi su najviša rukovodstva, koja se koriste nedostacima u sistemu korporativnog upravljanja, kako bi za sebe uzeli ogroman dio dobiti korporacije; treći su iskoristili političke veze da bi izvukli dobit od darežljivosti vlasti – bilo od pretjerano visokih cijena onoga što vlada kupuje (medicinske preparate), bilo od pretjerano niskih cijena onoga što vlada prodaje (prava na mineralne resurse).

Osim toga, dio tih bogatstava u oblasti finansija dobija se na račun ekspolatacije siromašnih, kroz predatorsko kreditiranje i zloputrebe u sferi kreditiranja preko kreditnih kartica. U takvim slučajevima, vrh se bogati direktno na račun onih koji su na dnu ljestvice.

Situacija bi mogla da bude bolja kada bi barem malo funkcionisao princip prelivanja bogatstva s vrha prema dnu – stara ideja da svi dobijaju od bogaćenja onih koji su u vrhu.

Ali, na današnji dan većina Amerikanaca nalazi se u lošijem položaju, s nižim realnim prihodom (korigovan za inflaciju) nego što su bili 1997. godine. Sve pogodnosti od rasta otišle su u vrh.

Zaštitnici nejednakosti u Americi tvrde da siromašni i predstavnici srednje klase ne treba da se žale. Dok su oni, moguće, dobijali manji dio kolača nego ranije, kolač je tako brzo rastao, zahvaljujući doprinosu bogatih i super bogatih, da se veličina komada zapravo uvećavala. Dokazi, pak, kategorično to opovrgavaju. U stvarnosti, Amerika je rasla značajno brže u decenijama nakon II svjetskog rata kada je rasla zajedno, nego što raste od 1980, kada je počela da raste odvojeno.

Takva situacija ne treba da čudi ako razumijemo izvore nejednakosti. Rent-seeking iskrivljuje ekonomiju. Snage tržišta takođe igraju određenu ulogu, ali tržišta obrazuje politika, a u Americi, s njenim kvazikorumpiranim sistemom finansiranja izbornih kampanja i rotirajućim vratima između vlade i industrije, politika se formira novcem.

Na primjer Zakon o bankrotu daje privilegovani položaj hartijama od vrijednosti u odnosu na sve ostalo, ali ne oslobađa, recimo, od plaćanja studenstkih dugova, nezavisno od toga koliko je neadekvatno dobijeno obrazovanje, bogati bankare i vodi ka osiromašenju onih na dnu. U zemlji gdje je novac jači od demokratije, takvo zakonodavstvo postalo je često.

Ali rastuća nejednakost nije neizbježna. Postoje zemlje sa tržišnom ekonomijom koje rade s ciljem da poprave istovremeno i BDP i standard većine građana. Neke od njih čak smanjuju nejednakost.

Amerika će platiti visoku cijenu zbog nastavka kretanja u suprotnom pravcu. Nejednakost dovodi do smanjenja tempa rasta i manje efikasnosti. Odsustvo mogućnosti pokazuje da se njena najvrednija aktiva – ljudi - ne koristi u punoj mjeri.

Mnogi ljudi iz nižih slojeva, ili čak iz srednje klase, ne mogu u potpunosti da realizuju svoj potencijal, zato što bogati, kojima treba tek malo usluga koje nudi država i koji su zabrinuti time što jaka vlada može da preraspodijeli prihode, koriste svoje politčke uticaje da smanje poreze i državne rashode. To dovodi do manjka investicija u infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju, što smeta pokretačima rasta.

Velika recesija pogoršala je nejednakost zato što je smanjena osnovna društvena potrošnja, a visoki nivo nezaposlenosti poražavajuće je uticao na lične dohotke. Osim toga, Komisija eksperata UN za reforme međunarodnog finansijskog sistema, istražujući uzroke Velike recesije, i MMF su upozorili da nejednakost vodi ka ekonomskoj nestabilnosti.

Ali najvažnije je što nejednakost u Americi podriva njene vrijednosti i individualnost. Kada nejednakost dolazi do takvih krajnosti nije čudno da se njene posljedice pojavljuju u svakom državnom rješenju – od sprovođenje monetarne politike do budžetskih sredstava. Amerika je postala zemlja ne „pravosuđa za sve“, već favorizovanja za bogate i pravedna za one koji sebi to mogu da dozvole, što se vrlo jasno manifestovalo kroz gubitak prava na kupovinu hipoteke u vrijeme krize, kada su krupne banke smatrale da su suviše velike ne samo da bankrotiraju već i da budu pozvane na odgovornost.

Amerika ne može više, kao ranije, sebe da smatra zemljom jednakih mogućnosti. Ali tako ne mora biti pod obavezno: još nije kasno da se obnovi američki san.

Copyright: Project Syndicate 1995–2012.

( Joseph E. Stiglitz )