Spržena zemlja II

Odluka Vlade da uplati 1,5 miliona eura EPCG i tako plati dio računa za struju koji KAP ne plaća već više od 5 mjeseci, realizacija je ranije najave ministra finansija Katnića da će Vlada nastaviti sa plaćanjem subvencija za struju KAP-u.

Ovo je je još jedna potvrda ispravnosti stavova PzP, koji je upozoravao da je privatizacija KAP-a bila privatni dil Đukanovića i Roćena sa Deripaskom i Šojguom i da Vlada ni Skupština nece imati snage da donose odluke u interesu države i naroda.

Ovom odlukom, Vlada premijera Lukšića stavlja van snage svoju raniju odluku da će raskinuti ugovor sa vlasnicima KAP-a, pokrenuti istrage o poslovanju KAP-a i trošenju novca iz kredita za koje je garantovala Vlada, podici krivične postupke i zaštititi interes države.

Ova odluke Vlade je dokaz kapitulacije SDP, koji je preko vanredne sjednice Skupštine pokušao da proda građanima Crne Gore priču da su oni protiv nastavka ove "opasne" politike prema KAP-u.

Jednostavno, ova odluka Vlade da novcem poreskih obveznika plati garancije i dodatne subvencije za struju KAP-u, predstavlja uvod u seriju kastrofalnih odluka Vlade da izađe u susret interesima predsjendika DPS i riješi njegove nagomilane probleme koje ima u odnosu sa ruskom stranom, koja njega i Roćena smatra odgovrnim za neispunjena obećanja prilikom sklapanja ovog privatizacionog posla.

Građani bi trebalo da znaju da ova kapitulacija Vlade i Skupštine predstavlja uvod u plaćanje i ostatka garancija od preko 100 miliona eura sa pripadajućim kamatama prema VTB i OTP banci, možda i plaćanje duga EPCG od preko 40 miliona eura, konverziju duga KAP prema CEAC i EN+ u vlasnički kapitala KAP, konverziju novih Vladinih plaćanja i garancija u kapital KAP, moguću prodaju Rudnika uglja i davanje koncesije za igradnju nove TE vlasnicima KAP, novo zaduženje države za finansiranje obrtnog kapitala KAP, odlaganje plaćanja poreza i doprinosa na zarade radnicima KAP, itd, itd.

Vlasnici KAP-a su u prethodnih 5 godina iz Crne Gore izvezli preko 500.000 tona ingota, ili nesto preko 1,2 milijardu eura. U Crnoj Gori je ostalo ne više od 400 miliona. Uz to, država im je Ugovorom o poravnanju preuzela skoro 100 miliona eura dugova koje su napravili od privatizacije i obezbijedila dodatnih 135 miliona eura garancija.

Računica pokazuje da su vlansici KAP-a od Vlade dobili otprilike isti iznos novca koji su ostavili Crnoj Gori, a da je kompletan profit od izvoza 1,2 milijarde eura ostao njima. Kada je PzP na izborima 2006. godine najavio ovakav scenario nazvavši ga modelom "spržene zemlje", iz režima su pravili viceve na naš račun, pozivajući se na lažni privid blagostanja nastao privremenim prilivom novca od prodaje zemljišta i procvata ekonomije organiziovanog kriminala.

Danas je jasno ko je bio u pravu. Njihovi "strateški partneri" i "investitori koje smo kupili" su na crnoj listi SAD zbog organizvanog kriminala i predstavjaju prijetnju interesima SAD. Rusi smatraju da ih je režim prevario oko KAP-a i posla sa nekretninama. Isti osjećaj imaju i Italijani zbog EPCG, i obećanja da će moći da podižu cijenu struje. Zemlja je od strane prestižnih svjetskih medija već označena kao "mafijaška", sa institucijama koje štite poslove i članove mafije.

Naravno, ni vlasnik EPCG, italijanska kompanija A2A neće sjedjeti skrštenih ruku i gledati kako Vlada preko imovine EPCG ugrožava njihov interes, pa je vrlo realno očekivati poskupljenje cijene struje za stanovništvo i privredu.

Vlada će morati da podigne poreze. Prvo bizarno oporezujući mobilne telefone i brojila, a kasnije vjerovatno i podizanjem PDV-a i drugih poreza, kako bi namakla od građana sredstva za finansiranje ovih korupcionaških poslova Diktatora. Nova zaduženja po zelenaškim kamtama od skoro 10% godišnje su neminovna.

S druge strane, ovako visoka kamata od skoro 10% je vrlo upozoravajući signal kreditorima da je krajnje rizično pozajmljivati novac takvoj Vladi, pa će biti sve teže uopšte pozajmiti novac na tržištu. Pad BDP, porast budžetskog deficita, eksplozija javnog duga, zelenaške kamate, poskupljenja struje samo su vidljivi efekti strukturne anomalije koja se ne može otkloniti u postojećoj političkoj konstelaciji. Riječ je o sistemskom defektu, a ne o privremenim poteškoćama.

Za ovakvu brutalnu politiku Vlade suprotno interesima države i građana, u velikoj mjeri su zaslužni građani Herceg Novog i Tivta koji su, i pored svih korupcionaških skandala i kriminala, masovno glasali DPS i SDP.

Kada je vrh režima vidio da ih birači ne kažnjavaju za ovu sramotnu i izdajničku politiku, oni su odlučili da mogu još brutalnije da zavlače ruku u džep građana i da finansiraju svoje privatne poslove. Zaključili su, ispravno, da građani Crne Gore nemaju granicu u trpljenju i plaćanju troškova politike ovog režima.

Svi koje je ovaj režim prevario jednom, postaju mnogo oprezniji i pokušavaju da se zaštite od novih prevara. I Rusi i Italijani i Njemci i Amerikanci, i regularni investitori i kriminalci. Niko im više ne vejruje. Samo birači DPS i SDP još sa istim naivnim stavom, nastavljaju da podržavaju prevaranstku vlast i pokvareni i opasni sistem, koji radi u korist 1% moćnika, a na štetu 99% građana.

Crnoj Gori jeste potrebna revolucionarna promjena sistema. Za nju su nam potrebni birači koji vjeruju da će promjenama više dobiti nego zadržavanjem postojećeg stanja. Osim, ako i dalje birači režimskih stranaka vjeruju da će Diktator i dalje svima činiti. Biračima 1%, a sebi 99%.

( Nebojša Medojević )