Predstavljena drama Dragana Radulovića
"Ako sam se u Aušvic kafeu bavio 90-tim godinama, u „Vitezovima“ tranzicionim Diznilendom, u drami se bavim našim Glembajevima", rekao je Radulović
"Pejzaž do pakla - Propast kuće Marinkovića" savršeno”, drama Dragana Radulovića otvorila je ovogodišnji Trg pjesnika u okviru festivala Budva Grad teatar.
O drami je govorila teoretičarka književnosti i kritičarka Božena Jelušić, koja je kazala da ona odgovara demonskim slikama, djelima u kojima se vide izopačeni prizori ljudskog rada, narušeni humanitet u kome nema biljaka, životinja, nema ljudskih pravih staništa.
"Postoji pustoš i pustara, postoji demonski svijet i zato ne čudi što se ova drama tako i zove", rekla je ona.
"Ako se sada nalazimo u gradu koji Crnoj Gori donosi najveće prihode od turizma i ako je to u isto vrijeme grad, za koji je ministar turizma rekao da je već propao i da ga treba pustiti da ide do kraja, onda je predstavljanje jedne drame koja se bavi pitanjem divlje gradnje, u najmanju ruku provokativno“, kazala je Jelušić.
Živa stvarnost
Junak drame je penzionisani profesor latinskog jezika Luka Marinković koji u Budvi 2007. godine ima lijep posjed sa kućom, koji zapada za oko ljudima koji tada od prostora i gradnje ubiraju velike profite.
"Pošto odbije da proda zemljište po fantastičnoj, gotovo astronomskoj cijeni, Luka Marinković se suočava sa čitavim nizom administrativnih bravura, koje ga konačno ostavljaju bez posjeda, u cjelini remete njegovo povjerenje i u ljude i u sopstveno postojanje, da bi se sve okončalo, razumije se kao i sve drame, smrću.
Radulović je kazao da je tema bila podsticajna, zanimljiva jer je „ dobro znao da je imao posla sa piljevinama stvarnosti“
Kada se jedna ovakva priča ispriča, vrlo je teško ostvariti distancu prema priči, jer se autor gotovo prsimice, žestoko ubacio u neposrednu živu stvarnost. Ono što je po mom osjećanju prvorazredna karakteristika ove drame je činjenica da je ona klasična egzistencijalistička drama.
Ona zaparavo u tom drugom sloju, koji vidite samo kada napravite distancu prema stvarnosti, kada pokušate da to pomalo zaboravite, tada shvatate da drama pokreće krajnja pitanja smisla.
Pitanje somoubistva, smisla, autentičnih vrijednosti, pitanje novca ili vrijednosti, i najzad u nekom najširem krugu pitanje savremenosti, priča interneta ili knjige. Prema tome, priča o divljoj gradnji je samo omot u kojem stoji priča o čovjeku", kazala je Jelušić.
Drama se bavi našim Glembajevima
Ona je dodala da „kada pričate o čovjeku kome je ugroženo pravo da ima kuću, kojem je oduzeta kuća, koji je istjeran iz svoje kuće i natjeran da se samospali u svojoj kući, onda to nije uopšte samo priča o kući, već je priča o jednom vremenu u kojem egzistencijalne konstante postaju takve da onemogućavaju normalno civilizovani življenje pojedinca“.
Radulović je kazao da je tema bila podsticajna, zanimljiva jer je „ dobro znao da je imao posla sa piljevinama stvarnosti“.
"Shvatio sam da jedino mogu da napišem priču o onome što gledam svaki dan, što sanjam i što mi se događa"
"Ne smije se previše stvarnosti pustiti u književno djelo. A ona koja se dopusti ona mora da bude obrađena da pronađe formu. Ako sam se u Aušvic kafeu bavio 90-tim godinama, u „Vitezovima“ tranzicionim Diznilendom, u drami se bavim našim Glembajevima. U najpreciznijem smislu te riječi.
Svi ste naravno čuli za onu „ne pitajte me za prvi milion“. A svi ostali milioni poslije toga su čisti i pokriveni papirima. Priču “Propast kuće Marinkovića” sam objavio 2008. godine u časopisu “Tvrđa” u Zagrebu.
Taj časopis svake godine izabere jednog pjesnika, jednog pisca i kaže im da se nešto pripremi. Te 2008. godine, izuzev zločina ispred moje kuće, ničim drugo se nijesam posebno bavio i tada sam morao da odgovorim već preuzetoj obavezi. Shvatio sam da jedino mogu da napišem priču o onome što gledam svaki dan, što sanjam i što mi se događa", naveo je Radulović
Sva opravdanja graditeljskih ludosti
Osvrćući se na priču iz svoje drame, Radulović navodi da je lično na svom primjeru osjetio dodir sa stvarnošću.
"Shvatio sam da se na dva metra ispred moje radne sobe, podiže jedan zid sa prozorima od kupatila. Kupatilo ide nad kupatilom i tu se oni kupaju, brčkaju, a meni se podiže zid. Dobro, ni prvi ni posljednji.
Za svakakvu građevinsku ludost i gadost, ovi šišmiši iz opštine su pronalazili opravdanje
I Kinezi su dizali nekakve zidove, oni su to valjada činili da se odbrane, a ovo je bila naša surova realnost, prema kojoj se trebalo na neki način postaviti. Birokratski dio sukoba preuzeli su moja majka i ujak - ja sam ponekad bio konsultovan da se neka od tih bezbroj žalbi napiše na, donekle prihvatljiv način.
Posebno je zanimljivo, da postoji fascikla “ozbiljna dokumenata”, ogromna, koja su moja majka i ujak u toj uzaludnoj borbi prikupili. Kada sam uzeo olovku u ruku i počeo da čitam, shvatio sam da prisustvujem jednom romanu, jednoj priči.
Za svakakvu građevinsku ludost i gadost, ovi šišmiši iz opštine su pronalazili opravdanje. Ovaj nešto napravi ispred kuće, mi ga ulovimo da je nešto prekršio, a ovi mu sljedeći dan izdaju papir gdje se kaže da je to sasvim u redu. Kako ga mi lovimo, tako on dodbija papire i ono što kažu naši političari, sve je to pokriveno papirima. Jedino što sam ja mogao da napišem priču. I ja sam to uradio", ispričao je Radulović.
( Vuk Lajović )