Zbun i uznemir u dolini suza

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, prodao Mujo komšiji Bobiju papigu - velikog i lijepog zelenog amazonskog papagaja - a ovaj ga stavio u hodnik da odmah s vrata pozdravlja goste. I zaista, uskoro čovjeku došli prijatelji, a papagaj će spremno: “Selamalejkum!”

Nasmijali se ljudi, nasmijao se i Bobi, objasnio zelenoj ptici da je to katolička kuća i da se u njoj pozdravlja sa “Hvaljen Isus i Marija”, ali ova već sutradan, kad je čovjek došao s posla, zakreštala: “Selamalejkum!” “Hvaljen Isus i Marija!”, ponovio gazda strpljivo, ptica onda opet “Selamalejkum”, i ovaj na koncu, sad već malo i ljut, zaprijetio da će završiti u podrumu bez hrane i vode zajebe li još jednom.

Sljedeće prilike, jasno, papagaj ponovo bez greške goste pozdravio “Selamalejkum!”, i ljuti je gazda zaista strpao u podrum. Prošlo mjesec dana otada, i Bobi se na kraju sažalio na jadnu pticu, pa joj odnio u podrum čašu vode i punu šaku sjemenki.

“Šućur Allahu”, navalio gladni papagaj, “prođe i ovaj Ramazan!”

Dobro, to je samo vic, ali nije u životu suštinski drugačije. Kao i ostali rituali iz praksi abrahamskih religija, i koncept strogog posta, izgladnjivanja i odricanja odavno nema - ako je ikad i imao - duhovni, transcendentalni smisao, pa zaista funkcionira kao kazna iz vica o papagaju: židovi, muslimani i kršćani odriču se svojih potreba i zadovoljstava, ali ne zbog oplemenjivanja i popravljanja vlastite osobe, već zbog straha od boga, odnosno društvenih ili čak vrlo državnih konvencija. Mjesec ili četrdeset dana posta tako je neka vrsta uvjetne kazne, nakon čijeg će isteka židovi, muslimani i kršćani sa svojim potrebama i zadovoljstvima čiste savjesti nastaviti kako su i prije, jednako kao onaj papagaj, što će - šućur Allahu - već sutradan goste opet pozdraviti sa “Selamalejkum”.

Da nije tako, ne bi bilo toliko važno ni tko se kako pozdravlja, ni kad neki ritual točno počinje, niti određuje li to Mujo ili Bobi. Dobar primjer za to je sad već tradicionalna ujdurma s ramazanskom vaktijom, točnim dakle itinererom sehura i iftara, kojega po vjerskom zakonu određuje ovlaštena Islamska zajednica u BiH: opet se, naime, društvenim mrežama među bosanskohercegovačkim muslimanima proširila neautorizirana vaktija neke paraislamske meteorološke službe bez licence, pa se morao oglasiti i sarajevski muftija Enes ef. Ljevaković, javno upozorivši vjernike da “ne nasjedaju na smicalice onih koji svojim zlonamjernim ili neodgovornim postupcima pokušavaju među njih unijeti smutnju i zabunu”.

Je li opet riječ o onim, kako se zovu, Ahmedijama, sekti što je onomad - sjetit ćete se - svoju neispravnu šerijatsku vaktiju podvalila i Oslobođenju, nije mi poznato, tek i ovoga ramazana opći je nered, “smutnja i zabuna” kod bosanskohercegovačkih muslimana, ne zna se kad je lažna, a kad prava zora, po cijelu noć zvone budilice Sarajevom, jedan posti već od tri, drugi od četiri, treći sehuri i do pet, a oni liberalniji bogami sve do šest. Praktičnim vjernicima ta je stvar, naime, od goleme važnosti, a nepraktičnima će biti zabavno i smiješno sve dok ih, naravno, na kapiji džennetske bašče ne dočeka dežurni melek s onim malim crnim Energoinvestovim rokovnikom.

Nemaju, razumije se, samo muslimani protokolarnih tih ritualnih problema s kvalifikacijama za rajske poljane. Evo, na primjer, baš ovih dana oglasio se oko toga i zagrebački muftija, pardon nadbiskup Josip Bozanić.

U Zagrebu se, naime, pojavio stanoviti neki monsignor Bernard Tossier de Mallerais iz stanovitog nekog Svećeničkog bratstva svetog Pija X, pa na radost hrvatskog katoličkog puka najavio svetu misu i podjelu sakramenta svete potvrde po predkoncilskom obredniku - to mu dođe nešto kao katolički šerijat - a kardinal Bozanić odmah javno upozorio vjernike da to “uvelike može zbuniti i uznemiriti, jer prema Zakoniku kanonskog prava sakrament svete potvrde podjeljuje dijecezanski biskup osobno”, dok “Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. nije u potpunom zajedništvu s Katoličkom crkvom” i “dotični biskup nema dozvolu za podjeljivanje sakramenta svete potvrde na području Zagrebačke nadbiskupije, ni legitimitet za podjeljivanje sakramenta svete potvrde u Katoličkoj crkvi”, te se, “budući da taj događaj organiziraju oni koji nisu u potpunom zajedništvu Katoličke crkve, svi koji bi u njemu sudjelovali izlažu opasnosti da se i sami isključe iz potpunog zajedništva Katoličke crkve”, jer “sakrament potvrde utiskuje biljeg kojim se kršteni obogaćuju darom Duha Svetoga”.

Odnosno, shvatili ste, da “ne nasjedaju na smicalice onih koji svojim zlonamjernim ili neodgovornim postupcima pokušavaju među vjernike unijeti smutnju i zabunu”.

Priznajte, nije li to zabavno? Jedan vrač, što zaziva Duhove u svilenoj vezenoj haljini sa zlatnim štapom u rukama i šiljatom kapom na glavi, javno proziva drugog vrača što jednako zaziva Duhove, u istoj svilenoj vezenoj haljini s istim zlatnim štapom u rukama i istom šiljatom kapom na glavi, pa ga optužuje da nije pravi, ovlašteni druid, i da njegov ritual prizivanja Duha ne samo da ne fercera već je i opasan!

Zabavnije od toga moglo bi biti samo kad bi Bog zaista nekako postojao, pa da odozgo gleda potpunu “smutnju i zabunu”, opći “zbun i uznemir” u onoj zgradi dolje: jednom komšiji budilica zvoni u dva, drugome u četiri, trećemu biskup zvoni u pet, četvrtome u šest, Mujo sehuri do tri, Suljo do pet, Bobi na misi kod jednog biskupa, Rudi kod drugog, jedan “Hvaljen Isus i Marija!”, a drugi kreštavo “Selamalejkum!”.

Pa da Mu s leđa priđe Bata Stojković i kaže: “Al’ si ih napravio, svaka ti čast!”

(oslobodjenje.ba)

( Boris Dežulović )