„Svi stranci pište”

U pabu na Russel Squareu, Džoš iz grupe petkom, pita me šta bih popila.

Dugo razmišljam, predugo; vidi se da ne pripadam Lager-Chardonnay pab-sceni.

'Jeger,' napokon kažem. 'Jeger ili Fernet-Branca. Ili Amaro Montenegro, ako imaju, hahaha.' (Smijeh služi poentiranju 'Montenegra' u nazivu pića.)

Džoš je zbunjen. 'Ja ću ta fensi imena zaboraviti već na putu od stola do barmena.'

Razumijem. Zapravo mu je neprijatno da preko šanka, oko kojeg se guraju muškarci sa pivskom pjenom na usnama, izvikuje 'fensi' nazive nekakvih stranih pića – čak i kad bi ih upamtio. Neću ga mučiti. Ostaću vjerna svojoj vodi iz plastične boce.

Onda: u Hrvatskoj, na istarskom imanju jednog prijatelja, opet tražim napitak od prokuvanih gorkih trava. Jeger, Fernet, Montenegro.

'Pa nisi se valjda u Londonu navukla na ta glupa austrijska pića,' kaže mi jedna od gošći, dok domaćin nudi svoj prošek.

'Ali, to je zdravo,' branim se. 'Ne izaziva mi migrenu.'

U Austriji mi, dapače, svi pod nos poturaju vatrenu vodu sa kriškom kruške smočene u njoj. 'Viliams!' ponosito uzvikuju.

'Jeger!' uporno naručujem.

'Aber, Viliams'!' uzvraćaju. 'Ist better!'

Domaćima nikako udovoljiti. Strankinja sam u svakoj zemlji svijeta, pa i u svojoj rođenoj.

Barem sam ona dobra vrsta strankinje: tolerantna, svjesna svoje pozicije u društvu. Ta je pozicija: sunđer. Upijam različitosti i od njih rastem. Gdje ću to prikupljeno znanje iscijediti zavisi od skupine osobina koje dobih dolaskom na ovaj svijet (ambicija ili introspekcija; kreacija ili diskusija itd.)

Druga vrsta strankinje-stranca netolerantni je stranac. Ne znači da je zao. Ali, jeste tvrdoglav. Takav stranac često uzvikuje: ‘Što je ovo? Kakva je ovo budalaština? Ništa ovo ne valja!’

Ili, kao što je jedna crnogorska baka, nakon što su je prošetali Kalifornijom, izjavila: ‘Ajd’ zbogom i popišam vi se na ovaj vaš Holivud!’

Baka nije htjela biti sunđer.

Tvrdoglavost je osobina koja se, nekada, u mojem balkanskom djetinjstvu – kad ne bijah strancem – smatrala pozitivnom. (Mašala, kako je tvrdoglava!)

Kao strankinja, jedna od prvih stvari koje sam naučila, bila je: tvrdoglavost nije pozitivna osobina. Ono kada ljudi tvrde: ‘Glupost me nervira’, oni u stvari misle: ‘Tvrdoglavost me nervira.’ Jer, urođena glupost savremenog humanoida ne bi smjela nervirati. Nije korektno. Tvrdoglavost je dobrovoljna verzija gluposti, zamaskirana samouvjerenošću. Tvrdoglavost vodi u zatucanost. A što će život zatucanima?

Život je za pametne, tvrde snalažljivi.

*

U Londonu je, na kraju krajeva i putešestvija, najmanje strano biti stranac. Svjesna sam i mnogih mana ove gradurine. Prvo klima. Pa klima, o, klima! Pa sve ostalo. Na primjer: faktor neugodnog iznenađenja. Misliš, to je samo još jedna godina, još jedan dan, prije nego što shvatiš da više ne možeš sebi priuštiti život bezbrižnog stranca, uklopljenog, ali nevezanog. Kako se to dogodilo? Još uvijek možeš biti slobodan, mada ne i bezbrižan stranac. Tada važe neka sasvim druga pravila. Ipak, germanska poslovica ‘Auslandere ne prihvataj, ali prihvati njihov novac’, u Londonu još nije postala nacionalna izreka. Možda se krije pod stisnutom gornjom usnom. Koga briga što se tamo krije dok se ne izgovori? Enjoy the silence.

*

Dubravka Ugrešić opet ima sjajnu knjigu eseja, ‘Napad na minibar’. Jedan od njenih zapisa inspirisan je tvrdnjom stokholmske prodavačice koja je rekla: ‘Svi stranci pište,’ kada je alarm na ulazu u radnju bezrazložno zapištao nakon što je Ugrešićka ušla. E, to je ona vrsta gluposti koja s pravom može savremenog čovjeka da iznervira: zatucanost. Šta li počiva u glavi stokholmske prodavačice? Zašto misli da svi stranci pište? Mora da, što se nje tiče, svi imamo željezo u zubima. Okrvavljene noževe u kostima. Pluća izbušena učaurenim mecima. Stranac - Alien. Srećom u sređenim Skandi zemljama postoje ti alarmi, pa odmah znaš kada neko zapišti da je Alien, i pritisneš dugme ispod kase, ono, narandžasto za povišeni stepen opasnosti.

U Londonu takvu rečenicu nećete čuti. Čak ni od te iste prodavačice, ako bi se ovamo doselila. Ne samo zato što bi i ona tu bila strankinja. Ona, nakon Londona, više nikada takvo što ne bi izgovorila, i prezirala bi zemljake koji se i dalje ne znaju kontrolisati.

Ne znam za ostatak Engleske. Samo naslućujem problem u provincijama; jer, jedan mi je taksista rekao (previše se otvorio, vjerovatno pretpostavljajući da me više nikada neće vidjeti): ‘Vi ste, kao strankinja, dobrodošli da živite i u mom Eseksu. Bar imate pravu boju kože.’

Ovo mi je zaparalo uši. U svom sam se vijeku naslušala viceva i komentara o drugim rasama. Ali, organizam to više ne prihvata. Eto, to je uticaj Londona.

*

Usputna opažanja strankinje: riječ ‘stranac’ ne treba malodušno izgovarati. Ako pri izgovaranju i dalje imaš grč u grlu, kao pred plakanje, iskašlji to. Biti stranac zauvijek i svuda – ima svojih prednosti. Kada si već tu, u nekoj stranoj zemlji, ponašaj se poput sunđera. Integracija je sekundarna pojava u odnosu na učenje. Kao cilj i put. Put je ljepši, ali to se tek kasnije shvati.

Biti stranac znači opet biti dijete. Sarkazam više ne nosiš uz nogu, poput zapete lovačke puške, da bi stalno mogao u pokretne mete ispaljivati ćorke. Umjesto toga, imaš svoj mali jezik kojim govore samo oni slični tebi. Onda se vratiš kući i otkriješ da si i tamo stranac. Tebe ostali možda manje razumiju, ali ti bolje razumiješ ostale. Svima ćeš biti dobar slušalac, jer sada dobro znaš kako je to biti autsajder.

Nije loše biti stranac-u-usponu. Umjetnik, filozof, inovator. Ako te i popljuju u nekoj stranoj zemlji, lakše je za podnijeti, nego kad te ‘tvoji’ odbace. ‘Tvoji’ te odbacuju opredijeljeno i strastveno. U tuđini si stalno u usponu, i nakon pada. Uostalom, za velika se strana tržišta, kao što je London, uglavnom ne treba ni brinuti. Kritičari će biti blagi prema tebi, najviše zbog političke korektnosti. (U Londonu, nijedan Bolivud film nije ismijan, a nahvaljena su gotovo sva književna djela iz ‘problematičnih’ zemalja, najčešće iz bivših kolonija.) Između redova napisano je da zapravo nisi ozbiljan igrač. Ti si pomodni dekor. Ako kao dekor dobiješ previše obožavatelja, postaćeš nešto poput Slavoja Žižeka. U početku je bio interesantan, Slavoj, više zbog načina na koji je koristio engleski jezik nego zbog samih teorija, ali velika mu je popularnost oduzela oklop strančeve nedodirljivosti. Sada je i on podložan oštroj kritici, kao i ‘domaći’. Jer je uspio.

Francuzi uvijek bolje zvuče na francuskom. Na engleskom su arhaični, preopširni. Njemci se engleskim koriste kao što se umorni profesor geografije koristi štapom da šara po mapi. To je tu, tako je, i tačka. Sjedni. Narodi Mediterana, na svojim jezicima najdirektniji u svađama, na engleskom nisu nimalo zastrašujući; naprotiv, kao da podjetinje. Crnci s Kariba pjevaju i dok prijete; crni su Muslimani ozbiljni i kada se smiješe. Sve je to tu, oko mene, ne moram ni izaći iz svoga kraja. I ko je tu onda stranac?

*

U rodnoj zemlji nema za mene otkrića; samo sjećanja. Tu je nekada bilo kino, recimo. Ili klupa za penzionere. Znam ko su Miketa i Oketa sa fasada u ‘zelenom kvartu’. Tu smo čupali sadnice cvijeća iz travnjaka da bismo ih zasadili na balkonu; jurili su nas milicajci dok je majka sa prozora vikala da smo nesposobni. Sjećanja.

Nađem li se na nepoznatoj teritoriji, ona me više ne plaši. Naučila sam da sve je to nečiji dom; nečije sjećanje. I ponovo sam dijete koje savlađuje teren. Sva su mi čula aktivna, ali ne gledam u mahovinu, niti u zvijezde. Po mirisu osjećam koliko sam udaljena od spore rijeke i idući k njoj, idem ka jugu. Kada joj se približim, orijentišem se po mostovima. Ako sam na sjeveru grada, daleko od rijeke, njušim karakteristični miris tračnica tjuba dok ne ugledam crveno-plavi znak. Kada se spustim pod zemlju, bez problema stignem do bilo kog dijela gradurine.

Svejedno, nikada se potpuno ne opuštam. Zato ni zamisliti ne mogu da se strankinjama-majkama može dogoditi da negdje zaborave svoje dijete, kao što se ovdje dogodilo bračnom paru Kamerun. Ne podsmijevam im se, svašta stane u roditeljski rok službe, samo tvrdim da su doseljenici bolje istrenirani u fokusiranju na prioritete. Mi nikada do kraja ne steknemo povjerenje u ‘tuđe ruke koje svrab ne češu’, naročito kada su u pitanju naša djeca. Postanemo paranoični roditelji, ili, u poslu, pouzdani saradnici jer znamo – niko ništa neće odraditi umjesto nas.

Uskoro će najduži dan u godini, a svjetlost je i dalje tako škrta. Svuda po svijetu nečega fali; meni samo malo sunca i crnogorske gorčine.

Amaro Montenegro sa kriškom limuna.

( Olja Knežević )