Nebo nad Podgoricom

Ukoliko obratimo pažnju na intenzitet gradnje stambenih objekata u Podgorici, izgleda kao da se ne centralizuje samo Crna Gora već da svi narodi Evrope prave seobe i nastanjuju se u glavnom gradu. Pravilo o određivanju cijena nekretnina kod nas ne postoji. Podgorica se sigurno ne može pohvaliti brojnim bazenima, pozorištima, operama, a ni uopšte prekvalitetnom ponudom za život, stoga u prvi mah čudi tolika ponuda i tražnja za stanovima.

Kažem, potražnja može da čudi samo u startu, jer je svima jasno da nakon par godina od vremena kada je novac bio u vazduhu i trebalo ga je samo ubrati, mnogi su investirali u izgradnju stanova, nemajući dovoljno ideja i talenta za bilo šta drugo. Većina onih koji su prodavali đedovinu na primorju ili su se obogatili sasvim slučajno preko noći, kupovali su stan u Podgorici, Beogradu i Novom Sadu (dakle, ne jedan, već po tri stana).

Nakon pojave Crnogoraca sa torbama „para“, u Beogradu i Novom Sadu su se znatno povećale cijene stanova. Došlo je do toga da se pojavi nevjerovatno degutantan oglas u srpskim medijima koji podilazi kupcima sa ovih prostora: Šta je Crnogorac bez stana na Vračaru? Što se nas tiče ništa se nije promenilo! Crnogorci su bili i ostali ljudi od ukusa koji u Beogradu kupuju najbolje stanove! Svaki Crnogorac koji drži do sebe ima stan u Beogradu. Evo prilike koja se ne propušta, da i vi budete u tom društvu.

Međutim, prema riječima prodavca, interesovanje je poraslo nakon oglasa i najviše se javlja ciljna grupa, prozvani Crnogorci.

Budući da novopečeni podgorički neimari nemaju milosti, svjedoci smo da je sve manje zelenih površina. Park iza hotela Crna Gora, takozvana Crna zemlja skoro da ne postoji, u Hercegovačkoj ulici tik uz kamene jednospratne kuće niče trospratnica sa fasadom od šarenog mermera, na mjestu bivšeg parka pored stadiona Budućnosti, za samo nekoliko mjeseci je napravljena zgrada koja zaklanja dobar dio pogleda na brdo Goricu.

Ispod Gorice kod bivših teniskih terena takođe niču zgrade, a planirano je i rušenje kluba Boćara. U parku kod sportskog centra Morača svakodnevno se mogu vidjeti „trbuljani sa metrom u rukama“. Oči im sijaju čim vide park, a kad dođe mješalica, nema stajanja. Zalet graditelja je toliki da se ispred većine mjesta u Podgorici stavlja objašnjenje „bivši“, upravo jer nove građevine nisu zaslužile čak ni pogrdan nadimak.

Zore nema na vidiku pa je pitanje je kad će svijeća dogorjeti. Iako ima mnogo stanova koji prazni zjape i čekaju neke ljubavnice i ljubavnike ili kurve i ministre. Čemu stanovi ako nema ko u njima da živi, ili ne može sebi da priušti čak ni plaćanje stanarine? U trci za novcem, i dalje se ruši i betonira bez obaziranja na dozvole, planove i bez ikakve mjere!

Valjda je nebo jedino što će uspjeti da se spasi od betoniranja. Apetiti graditelja su ogromni, ali valjda im nebo ipak bude granica. Šetajući između bivših parkova, sad već zgrada u kojima žive ljudi koji nervozno kruže auromobilima tražeći uzalud slobodno parking mjesto, pogledam nebo i sjetim se odmah pjesme Električnog orgazma:

Moje su nebo vezali žicom / Po mome mozgu crtaju šeme / Žele josšjednu kopiju svoju / Da njome vrate nestalo vreme. / Al' ne dam svoje ja ideale / I ješću snove umesto hleba / Ja svoju sreću nosim sa sobom / Ona je parče slobodnog neba!

( Đuro Radosavović )