Sonja Savić - urbana ikona jugoslovenske generacije X

Dokumentarni film “Sonja” autorke Dragane Kanjevac, posvećen jugoslovenskoj glumačkoj legendi - Sonji Savić, prikazan je u okviru III Telekom UnderhillFesta u Podgorici.

Film donosi svjedočanstva Sonjinih kolega i prijatelja (reditelji Milutin Petrović, Miša Radivojević, Jan Cvitkovič i Maja Vajs, producent i reditelj Stanko Crnorbnja, glumci Dragan Nikolić i Rade Šerbedžija, rok muzičar Zoran Kostić Cane), kao i raznovrstan arhivski materijal vezan za njena glumačka i autorska ostvarenja.

Autorka filma Dragana Kanjevac, inače dugogodišnja prijateljica Sonje Savić, pokušala je da zaokruži jedno turbulentno vrijeme koje je glumica snažno osjetila. Osamdesetih godina bila je više od glumice, postala je urbana ikona jugoslovenske generacije X.

"Sam način kako je otišla i kako su je mediji ispratili, poslužio mi je kao psihološki motiv da jednu pravdu donesem"

Devedesetih, krvavim raspadom zemlje i razbijanjem kulturnog prostora, Sonja bira život van institucija, bavi se eksperimentalnim pozorištem i video umjetnošću. Nakon dvijehiljadite slovenački film vraća Sonju Savić u regionalnu kinematografiju. Sve se završava brzo. Godine 2008. njena lična drama okončana je preranom smrću.

Dragana Kanjevac dugogodišnja je TV novinarka i publicistkinja iz oblasti kulture. Pored filma o Sonji Savić, režirala je dokumentarni film o Beograđanima u Njujorku “Njujork – 6 sati ranije” (2008), a kao koautor potpisuje dokumenatrni film o kultnom klubu beogradske Likovne akademije “Akademija republika” (1997).

Odluku da snimi film o glumici Sonji Savić donijela je, kako kaže, iziritirana pasivnošću medija koji su “ispratili” njen prerani odlazak.

"Sam način kako je otišla i kako su je mediji ispratili, poslužio mi je kao psihološki motiv da jednu pravdu donesem. Svakako bi neko snimio film o ličnosti kakva je bila Sonja. Obično to rade entuzijasti.

Svi trenuci Sonjinog života su film - njeno buntovništvo, njena spremnost da ima stav, da kaže u lice baš sve što misli i to najčešće na njenu štetu. Htjela sam da kroz film otvorim neka pitanja koja su povezana sa Sonjom i njenom generacijom. Takođe sam htjela da otvorim pitanje kakva je to sredina, i koja je odgovornost jedne sredine koja ne njeguje i ne vodi brigu o svojim najboljim članovima."

Film “Sonja” otvara likovni umjetnik i muzičar Srđan-Đile Marković rečenicom “umjetnik postaje rezime epohe”. U Sonjinom slučaju to je istovremeno uzbudljivo i potresno?

"Sonja je bila simbol epohe. Ona je teret jednog vremena nosila slikovito. Svojim životom pokazivala je rane jednog društva. Ne možemo da mistifikujemo stvari jer svako od nas ima ličnu sudbinu, svoj psihološki background. Ne možemo da kažemo da je društvo direktno ubilo Sonju. Sve je to bio sticaj okolnosti koje su obuhvatile mnoge krhke i talentovane prirode."

Koliko društvo nije umjelo da isprati Sonjin talenat?

"Naše društvo voli osrednjost. Takvi uvijek bolje prolaze. Društvo je sigurno odgovorno kada je riječ o Sonji jer nije pokazalo dovoljno senzitivnosti i sluha za eksperimentalni film i alternativni teatar koji su je okupirali devedesetih."

Koliko je Vaše prijateljstvo sa Sonjom bilo “olakšavajuća” okolnost u radu na filmu?

"Neugodno mi je da se kitim poznanstvom sa Sonjom Savić, posebno jer ona više nije među nama. To vam je kao kada su u Srbiji svi poslije smrti Zorana Đinđića, bili odjednom njegovi intimni prijatelji. Nas dvije smo bile prijateljice. To prijateljstvo imalo je svoje uspone i padove.

Sonja je bila burna, temperamentna osoba. S jedne strane naše prijateljstvo mi je bilo olakšavajuća okolnost u snimanju jer sam znala ko je ona. Naravno, da sam dolazila do nekih novih saznanja iz njenog djetinjstva, mladosti, iz vremena kada je nisam poznavala. Ali, zadatak da utvrdim ko je ona nije postojao. Postavljalo se pitanje – koju stranu njene ličnosti treba da predstavim.

"Kada bih razmišljala koliko su traženi dokumentarci kao što je ovaj posvećen Sonji zapala bih u depresiju ili bih se zapitala koliko on stvarno vrijedi"

S druge strane to naše prijateljstvo imalo je i otežavajućih momenata. Znala sam kako jer razmišljala o pojedinim događajima, o nekim ljudima, a to nije bilo lako upakovati, posebno kada ti sudovi nisu baš uvijek bili pravedni."

U filmu je prikazan samo jedan dio snimljenog materijala o Sonji. Postoji li mogućnost da uslijedi nastavak ili možda serijal?

"Ukoliko se bude radio serijal takav projekat mora biti povezan sa nekom televizijom. Mi imamo materijal ali treba nam odgovorajuće mjesto i novac. Ponuda za takvu saradnju uopšte nema, a naše pitanje ostaje otvoreno. Toliko je malo prostora za sadržaje koji nisu komercijalni na našim televizijama.

Kada bih razmišljala koliko su traženi dokumentarci kao što je ovaj posvećen Sonji zapala bih u depresiju ili bih se zapitala koliko on stvarno vrijedi. Svjesna sam da javni servisi nemaju ulogu javnih servisa. Oni se bore za profit i jure se sa komercijalnim televizijama.

Znam da je tamo novac i da prikazivanjem serijala o Sonji Savić ne može nijedan urednik da stavi pare u džep, ali zato postoji javni servis. To je nemoguće, jer je lični interes toliko iznad opšteg."

Film je premijerno prikazan u Beogradu na festivalu Kratki metar, uslijedila je projekcija u Njujorku, a zatim UnderhillFest. Kako ste zadovoljni reakcijama publike?

"Premijera u Beogradu je prošla dobro. Beogradska publika je oštroumna i uvijek dobro reaguje i dobro prihvata kvalitetne ideje. Bila je to vrlo topla atmosfera i vidjelo se da su ljudi došli prvenstveno zbog Sonje, što je jako dobro. I reakcija podgoričke publike bila je divna.

Kada u publici imate par ljudi i kada uslijedi onaj opravdavajući komentar: meni je svaki gost drag, ja ipak više volim kada je sve puno, prepuno, krcato. Upravo to mi se dogodilo i na UnderhillFestu. Reakcija publike bila je jako dobra.

"Naše tranziciono društvo je očerupano i na dnu tako da je kultura na nezavidnom nivou"

Neka mjesta u filmu koja su samo meni i montažeru bila interno smiješna ili tužna, osjetila je i publika. Podgoričani su nas otkrili. Osjetili su film na pravi način, sve emocije koje sam željela da priča iznese. I kada je riječ o festivalu imam sve riječi hvale. Festival bez lažnog sjaja, sa sjajnom suštinom."

Profesionalno pratite i pišete o kulturnoj sceni u Srbiji. Šta Vas rastužuje, a čemu se radujete?

"Kultura je jedan ukupan zbir ulaganja u društvo. Ne možete da imate dobru kulturu, a lošu ekonomiju ili korumpiranu državu. Kultura je stanje u društvu. Uvijek, kao što je slučaj sa UnderhillFestom u Podgorici, imate događaje, ljude, koji dižu taj nivo kulture, prikazuje kulturu jedne sredine boljom nego što ona jeste.

Naše tranziciono društvo je očerupano i na dnu tako da je kultura na nezavidnom nivou. Ko je kriv? Sonja ima jedan odgovor u filmu: Krvi su svi ili nije kriv niko! Nismo mi loši kao narod, ali to prizemno materijalističko društvo koje nas okupira daje malo prostora za kulturu.

Kultura ili odgajanje, oplemenjivanje, ono što doprinosi zajednici, što oplemenjuje prostor, ja upravo doživljavam kroz UnderhillFest.

Geniju je neudobno

Sonja Savić rođena je 15. septembra u Čačku. Još tokom srednje škole bavila se glumom u amaterskim družinama. Već u tom periodu debituje na filmu (Leptirov oblak, 1977), a svojim briljantnim filmskim ulogama ubrzo se izborila za status zvijezde - kreacijama izvan određenog faha, ali uvijek s prepoznatljivim ličnim pečatom.

Završila je Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu (1982). Sonja Savić glumila je u više od 50 ostvarenja, a o njenoj posebnosti svjedoče nagarde kao što su Zlatna arena u Puli, Car Konstantin i Carica Teodora, Specijalna nagrada žirija na Festivalu u Veneciji.

Za ulogu Sonje u filmu “Hleb i mleko” (2001) dobila je nagradu za najbolju epizodnu ulogu koju dodjeljuje žiri magazina “Stop” na Festivalu slovenačkog filma u Portorožu.

Dugi niz godina Sonja Savić važila je za “personu non grata” zbog svog beskompromisnog stava prema dogmama u srpskoj kinematografiji. U njenu filmografiju ulaze filmovi: “Živeti kao sav normalan svet” (1982), “Šećerna vodica” (1983), “Balkanski špijun” (1984), “Davitelj protiv davitelja” (1984), “Una” (1984), “Život je lep” (1985), “Kako je propao rock'n'roll” (1989), “Mi nismo anđeli” (1992), “Hleb i mleko” (2001), “Desperado tonic” (2004), “Od groba do groba” (2005), “Jug-jugoistok” (2005), “Princ od papira” (2008), “Vratiće se rode” (2008).

Sonja Savić preminula je 2008, u 47. godini. Miša Radivojević je nakon njene smrti rekao da je bila genijalna glumica, ali isuviše inteligentna da bi bila shvaćena u maloj kulturi.

“Genije ne može sebe da etablira i ne može da se smjesti u jednu kulturu. Geniju je neudobno, i to je strašno težak život.”

Nestajanje kulturnog prostora devedesetih opredijelilo je Sonju. Ona bira život van institucija. Ona bira...

"Generacija X je kada je počinjao rat imala trideset godina. Glumačka klasa Sonje Savić, o kojoj u filmu svjedoči Miša Radivojević, bila je puna snage, napona, ideja, novih načina kako da se glumački ostvare.

Oni su bili spremni i intelektualno i fizički, a desio im se jedan potpuni raspad konteksta u kojem su bilo šta mogli da rade. Neki od njih su se snašli. Neki su postali političari, neki su snimali visokogledane serije, pili kafu na reklamama…

Sonja nije bila takva osoba, nikada ne bi mogla da uživa nakon neke snimljene reklamice.

Galerija

( Jelena Pavićević - Tatar )