Dolaze nedaće

Pogledajmo istini direktno u oči: dolaze nam velike nedaće!

Pola Evrope je pred bankrotom, a ni ona druga polovina nije mnogo dalje. Sa ustancima i krvoprolićem koji se šire po Arapskim zemljama, oči svijeta su okrenute prema Damasku i Teheranu, dok Vašington već ulazi u izbornu groznicu koja će potrajati do kraja godine. Nadolazeći ekonomski krah Zapada neće poštedjeti ni najistočnije zemlje, čak i veliku Kinu, a cijeli ostali svijet će svakako osjetiti posljedice na razne načine.

Jedno je sasvim sigurno: nikome neće biti bolje!

Slušajući ljude sa raznih uglova Evrope, prošlog vikenda na konferenciji o slobodi medija, nijesam se mogao oteti utisku da je svijet pred velikim problemom, koji niko sam neće moći da riješi, a pitanje je imamo snage i volje da to činimo koliko-toliko zajedno.

Mada smo bili na Halkiju, jednom malom, šarmantnom i dalekom grčkom ostrvu, nadomak Rodosa i veoma blizu turske obale u Egejskom moru, nisam se mogao otresti osjećaja da mnogi ljudi, ne samo u Grčkoj, žive kao da su ovo posljednji dani ovakvog načina života, te da nas čeka dramatična promjena na gore.

“Posle izbora u nedelju, 17. juna, u Grčkoj će vlast uzeti ljudi koji žele da nas izvuku eurozone, pa onda iz NATO-a, i na kraju iz Evropske unije”, kaže mi prijatelj Grk, koji je uvjeren da katastrofa samo što nije pokucala na grčka vrata. Pitam koja je od dvije grčke riječi – haos ili kriza – prikladnija da se opiše situacija u kojoj je njegova zemlja, odgovara mi kratko: obije!

Naravno, svi su svjesni da je grčka kriza u stvari kriza Evropske unije, a da sa njom kriza ide na pleća cijelog globalnog sistema, te da nije riječ samo o tome da će samo Grci plaćati ceh.

Sa druge strane, nije samo ekonomija problem u pogoršanju.

Profesor sa Oksforda, koji je u stvari Poljak, govori nam kako je cijela Srednja i Istočna Evropa u stvari u rukama korumpiranih struktura koje po organizovanju veoma sliče mafiji, da su države i društva u stvari zarobljenici tih političara, te da je cijela ta struktura u stvari nepobjediva; znači – treba da se navikavamo da ćemo cijelog života biti robovi korumpiranih političara, koji lažu i kradu, te da je demokratija u stvari utopija, jer ljudi nemaju načina da obore ovakvu vlast.

A kad sam čuo kakve su situacije u Makedoniji, Bosni i Hercegovini i Albaniji, odjednom me je obuzeo osjećaj da sam srećnik što živim na Kosovu. O Srbiji da i ne pričam; posle izbora Nikolića niko više ne veruje da se Srbija nešto promijenila nabolje, a čak i sami Srbi izgleda da su digli ruke i predali se pred ovakvim tokom događaja. Niko iz Crne Gore nije bio, ali je svima jasno da podgorička situacija ne može biti bolja, a može biti gora.

A okupili smo se mi na tom šarmantnom Halkiju da govorimo o slobodi medija, i tome kako medije spasti od politike, i kako medije pogurati da više rade na pomirenju naroda, a manje na pomaganju nacionalnih i populističkih političkih agendi, kao što je to bio slučaj tokom ratova iz 90-ih.

Meni lično je jasno da pogoršanje ekonomskih uslova može samo da doprinese da se mediji, kao i cijela društva, radikalizuju i nagnu se više prema nacionalizmu. Jer, od vajkada je bilo jasno da što su ljudi gladniji, to su nervozniji, i spremniji da se bore čak i za najekstremnije pobude.

Zato je važno da se okrenemo ekonomiji, blagostanju, odgovornoj vladavini i kvalitetnim politikama. Da ne očekujemo da će isti ljudi koji su nas doveli u ovaj položaj moći učiniti nešto da nas iz ovoga spasu.

No, kome govoriti! Svi danas imaju previše svojih problema da bi bili voljni misliti o problemima drugih. Svijet je zaokupljen Grcima ne zato što ih je mnogo briga za Grke, nego što će se grčka kriza odraziti krajnje negativno na sve njih.

A naše male krize na Balkanu, krize slobode štampe, velike nezaposlenosti, političkih nestabilnosti, korupcije, kriminala – to su male, lokalne krize, koje su nevažne za svijet, jer ga ne pogađaju dovoljno jako.

Svijet se sprema za velike nedaće, koje dolaze sa drugih strana.

Umjesto da se žalimo što nas ne primjećuju dovoljno, vrijeme nam je da se i mi spremimo za nadolazeće nedaće. Pogodiće i nas, koliko god da nam se čine dalekim.

( Agron Bajrami )